Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način (L.N. Tolstoj)
Odgoj je posao za desetoro ljudi koje obavljaju jedna ili dvije osobe, bez upute kako se to radi, pod neprekidnim pritiskom, 24 sata dnevno, bez povratne informacije rade li to kako treba (J. Kabat-Zinn)
Slagali se s ovim citatima ili ne, vjerujemo da se trudite da vaša obitelj bude sretna, bilo da sliči na druge sretne obitelji (možda u skladu s društvenim normama oko ispunjenja definicije »sretne obitelji«) ili da bude sretna na originalan način pa makar uz i usprkos bolima koje pritom susrećete.
Drugi citat se posebno odnosi na roditelje koji se trude biti dobri, pravedni, uravnoteženo strogi i topli roditelji, ponekad do razne da pretjeruju u brizi oko odgoja djeteta, ali još više oko vlastitih postupaka, što može rezultirati osjećajem konstantne frustriranosti i nezadovoljstva, najviše sobom jer se stalno pitaju jesu li ispravno postupili. Nadamo se da, ako se u tome opisu prepoznajete, ćete barem donekle pronaći utjehu čitajući o porukama renomiranih stručnjaka koji su se dugo bavili roditeljstvom i odgojem, a koje prenosimo u ovome članku!
Iako danas možemo naći pregršt knjiga, uputstava pa i zakonskih propisa i pravilnika kako se (ne) ponašati prema djetetu, uvijek postoji ono pitanje u konkretnoj situaciji »što bih sad trebao/la učiniti?!«. Znamo da ga ne smijemo tući, ne smijemo mu ukinuti pravo na izražavanje mišljenja, moramo voditi brigu o njegovoj dobrobiti, ali istovremeno mu pomoći da prihvati odgovornosti u skladu s dobi, kulturom, očekivanjima društva… Osobito ako se dijete nađe u problemu, krši zakon, problematično se ponaša ili mu loše ide u školi (obično takve neželjene »nuspojave« sa sobom nose pubertet i adolescencija!), rodtelji se pitaju gdje su pogriješili, traže vlastitu krivnju i pitaju se – što sada? »Kako da sada pristupim djetetu, a da ne izgubim njegovo povjerenje i pomognem mu izići na pravi put«? Ponekad im je nelagodno potražiti stručnu pomoć, bilo za dijete bilo za sebe. Netko će im možda reći da nisu postupali dobro prema djetetu, da su loši roditelji…
D. W. Winnicott i drugi psihoanalitički autori govore o važnosti već prve uspostave kontakta roditelj-dijete i prvim reakcijama roditelja koje već duboko ostavljaju tragove na dječju psihu. Naime, dojenče, nesvjesno sebe, pronalazi sebe u licu onoga kojeg gleda, najčešće majke. Ako je ta slika »pozitivna«, topla, brižna, umirujuća, dijete će imati pozitivne osjećaje i biti sigurno u sebe, u suprotnome bit će nesigurno, nezadovoljno, frustirarno. Ako dijete promatra majku koja je suosjećajna i brižna, majčino tješenje kada dijete plače djelovat će umirujuće jer će dijete dobiti poruku da će »preživjeti«, usprkos nekoj boli, nelagodi koja ga muči. Gledajući majku koja mu se smješi, osjeća se zadovoljno i uzvraća osmjehom jer osjeća da je »sve u redu«, baš onako kako treba biti te dobiva poruku da je svijet sigurno mjesto. Dijete pak čija majka ne zna reagirati suosjećajno na njegove potrebe ili se uplaši djetetovog plača, djetetu uzvraća svoju uznemirenost što ima za posljedicu da se dijete osjeća neutješeno, usamljeno u svome strahu i uznemireno, a time i životno ugroženo. Poruka koju dijete dobiva jest da je svijet nepouzdano mjesto u kojem se bol i teški osjećaji ne mogu umiriti. Takvo će dijete češće i intenzivnije pokazivati reakcije uznemirenosti, u nadi da će naići na utjehu. Ako ona uskoro ne naiđe, posljedice će ostati i u kasnijim životnim fazama, osobito u trenucima stresa, životnih promjena, boli, straha. Takve će osobe na (za njih) teške situacije znati reagirati najviše »teškim« ponašanjem.
Zbog toga B. Bettelheim u svojoj knjizi »Dovoljno dobar roditelj« ističe koliko je važno da se roditelj prvenstveno osjeća sigurnim u sebe kao roditelja u odnosu s djetetom jer će njegova sigurnost u sebe biti temelj djetetove sigurnosti u samoga sebe. Dakle, pored svih uputa i savjeta kako se ponašati, kako biti »savršen« roditelj, Bettelheim sugerira da na prvom mjestu dolazi roditeljeva sigurnost u sebe i svoje postupke, makar ponekad (ili češće) pogriješio. Nitko nema točan i potpun odgovor (»recept«) kako odgojiti vaše dijete i kako postupiti u određenoj situaciji, jer su ljudi unikatni i dijelom nepredvidivi. Analizirati vlastite postupke je itekako važno, ali biti preopterećeni jesmo li postupili ispravno do mjere da nas to stalno muči možemo reći da je podjednako štetno kao i da smo pogriješili. Stoga, bolje je biti »prolazan«, »dovoljno dobar« roditelj nego izvrstan roditelj koji će više pažnje posvetiti tome da bude savršen nego kako se njegovo dijete osjeća.
U našem savjetovalištu susreli smo se s obiteljima u kojima, dok su se roditelji opterećivali svojim ponašanjem i problemom koji imaju s djetetom (adolescentom), njihova djeca su sve dublje tonula u problem. Roditelji, oklijevajući postupiti na drukčiji način, odlučno, s jasnim porukama, pravilima i granicama, ponašali bi se dvosmisleno – malo sa sažaljenjem, malo sa strogoćom -, što djecu zbunjuje i postiže suprotan efekt: da još više testiraju granice roditelja, ali u stvari sve jače traže pomoć, poput dojenčeta koji pojačava svoj »plač« ako ga majka ne čuje. Takva djeca (adolescenti) svojim ponašanjem, nesvjesno, traže okvire svog ponašanja, traže da im odrasli poruče kako im je stalo do njih, u tolikoj mjeri da će im postaviti pravila i granice, da će im pomoći u uspostavi kontrole nad svojim životom jer sami su nemoćni i boje se. Više im znači da su roditelji odlučni nego da se pitaju kako postupiti i pritom ne poduzimaju ništa. Djeci treba više »vođa« (usmjeravatelj) od »krvi i mesa«, nego netko tko će paziti da ih ničime ne povrijedi ili će činiti sve da njegovom djetetu bude dobro, kroz popuštanja i toleriranja problematičnog ponašanja. A ustvari će dijete u njegovom ponašanju iščitati nesigurnost, čime se povećava i djetetova nesigurnost.
Drugo naličje savršenosti, suprotno stalnom preispitivanju vlastitih postupaka, je u postavljanju nemogućih očekivanja djetetu. Odgojne metode pritom mogu biti nametanje, inzistiranje, pretjerano rigidne granice, davanje uputa kako se treba ponašati i kažnjavanje ukoliko se dijete tako ne ponaša. To je pokušaj roditelja da preslika svoju osobnost na dijete.
Ovakvo ponašanje nam još jasnije ukazuje na činjenicu kako ljudi ustvari ne vole savršenstvo.
Ukoliko dijete i posebno adolescent osjeti da od njega tražimo da bude izvrstan učenik, vrhunski u sportu, besprijekoran u zdravoj prehrani, osjećat će da ga »gušimo«, da od njega tražimo nemoguće. Osim toga, mlada osoba koja odrasta želi sama osjetiti što voli u životu i što će postati. Ukoliko joj odrasli uporno nameću hobije i interese, stavove i vrijednosti, mlada osoba će osjećati da odrasli nemaju povjerenja da ona sama može otkriti što je najbolje za nju i da može uspjeti, osjećat će se nesposobnom da sama procijeni i donese neku odluku i dakako imat će nisko samopoštovanje. Ako pak osjeti da ju odrasli puštaju da o nekim stvarima sama vodi brigu i toleriraju joj pogreške, osjećat će se slobodno i zadovoljno jer izgrađuje svoju samostalnost, a time i vjeru da će sama (bez suvišne pomoći odraslih) uspjeti u životu odnosno da će sama utjecati na svoj uspjeh.
Iz tog je razloga bunt kod adolescenata podjednako veći, što ih roditelji više uvjeravaju, pritišću, daju uputstva (očekuju savršenstvo) ili ih mole da se promijene, previše ih puštaju da sami lutaju, čekaju d sami shvate da se loše ponašaju, a ustvari su nesigurni u svoje roditeljske postupke i boje se hoće li njihovo dijete uspjeti.
Nasuprot tome, roditelj siguran u sebe (ali pritom svjestan da nije savršen roditelj!) i u uspjeh svog djeteta, može lakše pronaći balans između pretjerane strogoće i popustljivosti: djetetu će odlučnije postaviti sankcije za određena ponašanja jer zna da to njegovo dijete može »podnijeti« i izvući korist od toga. S druge strane, djetetu odaje i svoju roditeljsku »bezbrižnost«, uvjerenje da će sve biti u redu, što dijete itekako smiruje i pomaže prebroditi »krizu«.
Bettelheim, kao vrlo dobru metodu u procjeni kako reagirati u određenoj situaciji prema djetetu, sugerira da se kao roditelj prisjetimo kakvi smo mi bili djeca i adolescenti, kroz sasvim obične situacije u odnsou s našim roditeljima. Možda nas zaprepasti činjenica da imamo jako slične reakcije prema vlastitome djetetu; Ili pak shvatimo da smo u tom trenutku očekivali jedno od roditelja, a dobili smo drugo; možda ćemo tek sada otkriti što smo ustvari htjeli od naših roditelja (ljubav, pažnju, više vremena zajedno..) i vidjeti da možda upravo to i naše dijete traži od nas. Možemo se i prisjetiti koliko smo voljeli kada bi nam se roditelji ispričali za neki »loš« roditeljski postupak ili koliko nas je boljelo kada to nisu učinili već su glumili »savršene« roditelje.
Biti neopterećen savršenošću oslobađa, a paradoks je da upravo možemo postajati sve bolji i bolji (sve savršeniji) kada smo svjesni da nećemo nikada biti najbolji/savršeni.
Proces analize vlastitog ponašanja je ponekad dragocjeniji način izgradnje boljeg sebe od osmišljavanja naših savršenih postupaka.
Sretan Međunarodni dan obitelji!
Pragma provodi programe i projekte podrške obitelji u zajednici, usmjerenih posebno roditeljima, ali i mladima (adolescentima), kroz savjetovalište, grupni rad i edukacije. Od ove godine provodimo projekt kojim pružamo podršku roditeljima koji iščekuju rođenje djeteta.
Ukoliko osjećate potrebu za podrškom, obratite nam se na adresu Teslina 13, Zagreb, e-mail adresu pragma@udruga-pragma.hr ili na telefon 01 7789 950.
Članak je nastao u okviru projekta „Podrška obitelji u zajednici“ koji financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te projekta koje financira Grad Zagreb.
Literatura:
B. Bettelheim, »Un genitore quasi perfetto«, Feltrinelli, Milano 2010.
D.W. Winnicott, »Igra i stvarnost«, Prosvjeta, Zagreb 2004.
