U tekstu Kako prepoznati da sagorijevam u roditeljskoj ulozi? govorili smo o tome kako se roditeljsko sagorijevanje očituje, dok ćemo se u ovome usmjeriti na neke preporuke kako se nositi s problemom kada nastupi, odnosno kako umanjiti mogućnost da do njega dođe.
Dobra je vijest da je većina majki i očeva pod blagim roditeljskim stresom! Pritom se pokazalo da nema razlika između majki i očeva u intenzitetu roditeljskog stresa, već se oni razlikuju po tome što uzrokuje stres. Tako su majke češće pod stresom zbog ograničenja roditeljske uloge (npr. kada se moraju posvetiti većem broju djece), a očevi zbog zahtjevnosti drugih uloga. Već je od prije poznato da su pod većim roditeljskim stresom oni roditelji čija su djeca kronično bolesna ili imaju neke druge zdravstvene ili razvojne teškoće.
Ukoliko su majka i otac približno sličnog socijalnog statusa, oboje zaposleni (a time i u boljoj financijskoj situaciji) i dijele kućanske poslove, imaju i manji rizik za razvoj roditeljskog stresa. Bračni status također može umanjiti stres roditelja. Ono što je zanimljivo je da su majke u obiteljima s manjim brojem djece pod većim intenzitetom roditeljskog stresa nego majke s većim brojem djece, no pokazalo se kako ove potonje vrlo često imaju dodatne izvore podrške u svojoj okolini (roditelji, braća i sestre) ili nisu zaposlene zbog čega imaju više vremena na raspolaganju za skrb o djeci. Važno je na umu imati i dob u kojem se dijete nalazi. Velikom broju roditelja su najstresnija dva razdoblja u razvoju djeteta: između 2. i 5. godine, kada testiraju granice, i adolescencija!
Sve to, uz karakteristike osobnosti vas i vašeg djeteta, utječe na način na koji ćete reagirati i time umanjiti ili povećati razinu stresa. Na primjer, ukoliko nas djetetova plačljivosti plaši ili ljuti, dijete će reagirati na našu reakciju i vjerojatno se neće umiriti, a naš stres će biti veći. Ukoliko smo problemima naučeni pristupati pozitivno, optimistično, uvjereni da ih možemo riješiti, djetetu koji plače šaljemo poruku da smo spremni nositi se s njegovim stanjem i utješiti ga te će se i dijete vjerojatno prije umiriti.
Roditelji pod stresom skloni su negativnim postupcima: vikanju, grubom smirivanju djeteta, fizičkom kažnjavanju; mogu imati negativne misli koje je teško priznati ikome, čak i samima sebi jer ih se smatra neprihvatljivima (ako nastavi plakati, izudarat ću ga! I neka si se udario, kada si toliko nemiran, sad ćeš naučiti!). Zbog zaokupljenosti sobom i vlastitim neugodnim emocijama, ne uzimaju u obzir osobine djeteta, njegovu individualnost i okolnosti koje se mijenjaju u tijeku njegova razvoja. Ukoliko ne steknu realnu sliku o svojim postupcima i tome kako utječu na svoje dijete, veće su šanse da će trajno naštetiti djetetovom razvoju.
Ponekad je djetetovo ponašanje koje izaziva stres roditeljima ustvari rezultat roditeljskog stresa!
Prvi korak u rješavanju problema jest uvijek njegovo prepoznavanje i prihvaćanje. Tek kada prepoznamo naše izvore stresa, svoje (ponavljajuće) obrasce ponašanja i reakcije na stres te koliko određena razina stresa utječe na naše funkcioniranje, možemo si nastojati zaista pomoći.
Što možemo učiniti? Donosimo nekoliko savjeta stručnjaka:
- Prihvatimo biti slabi, manjkavi, nesavršeni. Uporno nastojati u potpunosti suzbiti svoje mane, nadomjestiti tuđe propuste, imati ambiciju biti izvrstan u svim područjima života, vjerovati u to da moramo moći sve stići (jer nam se npr. čini da ostali sve stižu!), ostavlja nas u začaranom krugu koji nema rješenja, a mi ostajemo kronično nezadovoljni. Olakšanje je reći „ne mogu sve!“.
- Dan ima 24 sata, usprkos našim željama. Potrebno ga je vrlo realno planirati. Ukoliko znamo da redovito kasnimo s aktivnostima u danu, dobro je napraviti veći razmak među njima ili jednostavno – od nekih odustati!
- Budimo iskreni i izražavajmo osjećaje, čak i djetetu! Time ga učimo emocionalnoj inteligenciji, učimo ga da su i neugodni, teški osjećaji normalni, ali ga učimo i kako da se nosi s njima! Nećemo opteretiti dijete ako mu kažemo: „sada sam ljuta zbog situacije na poslu pa mi treba malo biti sama sa sobom. A onda sam spremna za igru s tobom!“. Možda nas iznenadi i sposobnost našeg djeteta da nas razumije i utješi na svoj način (npr. zagrljajem). Dobro je zapitati se kako bismo htjeli da se naše dijete ponaša kada je u stresu, tužno ili ljuto – vjerojatno bismo željeli da nam to kaže i da mu pomognemo naći rješenje! Kako će to naučiti ako ne našim primjerom?
- Dijete osjeća da nismo dobro, čak i kada to prikrivamo! Stoga je i za njegovo dobro, važno naći načina da brinemo o sebi. Mogućnosti ima za svakoga: uzeti „slobodan dan“ od djeteta, 5 minuta za vježbanje, druženje s prijateljima (bez djece), otići na masažu od pola sata ili raditi nešto kreativno dok partner brine o djetetu… Istraživanja pokazuju da je učinkovitije imati kratke trenutke odmora svakoga dana, nego rjeđe odmore na dulje vrijeme. Ne moramo čekati godišnji odmor da bismo brinuli o sebi! Roditelj koji brine o sebi, uči i dijete da brine o sebi, o svom (mentalnom) zdravlju!
- U našoj okolini možemo sigurno naći barem jednu osobu koja nam može biti izvor podrške – teško nam je samima se suočavati s problemima, oslonimo se na osobu od povjerenja.
- Imati kratko vrijeme u danu za razgovor s partnerom o tome kako se osjećamo može biti veliki izvor utjehe. Nemojmo nastojati zaštiti partnera od naših osjećaja jer mislimo da ima dovoljno svojih briga ili nas neće razumjeti. Zaokupljenost djecom može narušiti partnerski odnos, ukoliko ga ne njegujemo redovito.
- Radimo na sebi: uz fizički i mentalni predah, razonodu i rekreaciju, važno je ne zanemariti naš unutarnji život, koji s dolaskom djeteta i brige oko njegovog rasta može ostati po strani. Razgovarajmo sa samima sobom o tome kako smo, ima li nešto što nas posebno tišti, frustrira ili smo negdje „zapeli“, imamo li neki problem koji stalno odgađamo i trebamo poraditi na njegovom rješenju. Obična šetnja može biti prilika za iskren razgovor sa samima sobom i nove uvide!
- Nekada je brže i jednostavnije proći kroz određene situacije uz stručnu pomoć. Stručna pomoć namijenjena je onima koji nemaju snage sami raditi na sebi i osjećaju da ne nalaze sami rješenje, koji žele „u miru“ s nekim neutralnim i stručnim podijeliti svoje iskustvo i dobiti povratnu informaciju o sebi.
Tekst je nastao temeljem provedbe projekta “Podrška obitelji u zajednici” kojeg podupire Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i “Optimizam i obitelj” kojeg podupire Grad Zagreb.
Literatura:
Buljan Flander, G. i sur. (2019.). Znanost i umjetnost odgoja. Praktični priručnik o suvremenom odgoju za roditelje i odgojitelje. Geromar d.o.o., Zagreb.
Delale, E. A. (2011.). Povezanost doživljaja roditeljske kompetentnosti i emocionalne izražajnosti s intenzitetom roditeljskog stresa majki. Psihologijske teme 20 (2011), 2, 187. – 212.
Profaca, B., Arambašić, L. (2004.). Upitnik izvora i intenziteta roditeljskog stresa. Suvremena psihologija 7 (2004), 2, 243-260, Naklada Slap, Zagreb.
