Roditeljstvo je važna i zahtjevna životna uloga koja očevima i majkama predstavlja izazov i čiji je ishod unaprijed neizvjestan. Biti dobar roditelj nije nimalo lako. Kad govorimo o roditeljstvu, većinom se misli na majčinstvo, dok su očevi često stavljeni u drugi plan. Uloga oca u odgoju i razvoju djeteta još je uvijek opterećena različitim predrasudama u kojima se odgajanje djece smatra isključivo „ženskim poslom“. Muškarci koji se žele ostvariti u ulozi oca i ravnopravno odgajati svoje dijete s majkom djeteta nerijetko su neshvaćeni te trpe kritike i osude okoline. U takvim sredinama okolina prihvaća ulogu muškarca samo isključivo kao hranitelja koji brine o ekonomskoj (financijskoj) sferi svoje obitelji, što otežava i obeshrabruje muškarce da budu uspješni u ulozi očeva. Unatoč tim pogledima na očinstvo, danas možemo primijetiti da je sve više mladih (a i ne tako mladih) očeva svjesno važnosti svoje uloge u razvoju djeteta te preuzima odgovornost za nju.
Sve više očeva ravnopravno sudjeluje u svakodnevnim obiteljskim aktivnostima te u većoj mjeri, nego li su to činile prethodne generacije očeva, preuzimaju i vode brigu o djeci. Nekada je bilo nezamislivo da otac djetetu pripremi ručak, da mu promijeni pelene ili ga tješi kada plače, no danas srećom to više nije slučaj. Moderni očevi vide sebe i svoju uloga oca značajno drugačije. Oni žive svoju roditeljsku ulogu na način na koji njihovi očevi to nisu činili.
Danas oni savjetima potiču druge očeve na aktivniju ulogu u razvoju svoje djece, pa ovakve i slične izjave više nisu tabu: „Budi otac, a ne „mamin pomoćnik“. Provedite vrijeme sa svojom djecom.. To vam neće oduzeti muževnost, već vas napraviti još većim muškarcem…“. „Svake večeri kad pričam priču svojoj djeci, meni taj trenutak donese mir i ne mislim više na sve obveze o kojima inače navečer promišljam, te priče i mene opuste.“. Nekada smo očeve koji čitaju djeci bajke gledali pretežito u američkim filmovima, danas su ipak očevi sve aktivnije prisutni u životu i odgoju svoje djece od najranije dobi, te u odnosu na njihov razvoj zauzimaju podjednaku razinu odgovornosti kao i majke, a u tome pritom i uživaju.
Nezamjenjivi djeci
Bez obzira što je prirodno da je majka više angažirana oko djeteta u njegovim ranim godinama, i otac ima važnu ulogu u razvoju svog djeteta od najranije dobi. Kako se majkama koje su predane svojoj novoj ulozi ne bi dogodilo pretjerano „trošenje“ (burnout), otac može ublažiti njene strahove i brigu oko snalaženja u novoj ulozi i pomoći joj svojom prisutnošću i praktičnom pomoći. On u prvim danima može pomoći majci da kvalitetnije brine za dijete, pružajući joj podršku i oslonac da lakše zadovolji djetetove primarne potrebe. Uzmimo samo za primjer dojenje – jedini aspekt brige o djetetu u kojem otac ne može direktno sudjelovati. On ne može dojiti dijete, ali može stvoriti okruženje u kojem će majka lakše i bolje dojiti i na taj način otac indirektno „hrani“ dijete.
Kasnije, kroz igru s ocem, djeca dobivaju drugačije poticaje koji pomažu u njihovom psihofizičkom razvoju. Najveći doprinos očeva dolazi upravo kroz igru. Dok se majke s djecom igraju na način da privlače njihovu pažnju i pokazuju im igračke, očevi preferiraju fizičke igre. Igra očeva s djecom u većoj je mjeri i interaktivna: oni „bacaju“ djecu u zrak, škakljaju ih, igraju s njima različite športove i sl. Način na koji se igraju je nepredvidljiv, stimulirajući i pobuđujući za dijete. Očevi će proizvoditi razne zvukove i bit će glasniji u igranju, dok će se majke češće igrati tiše igre. Očevi potiču kompetitivnost, dok majke potiču pravednost u odnosima. Očevi potiču nezavisnost, dok majke potiču osjećaj zaštićenosti. Igra očeva sa djecom u ranoj dobi u većoj mjeri potiče vizualno i lokomotorno istraživanje, kao i finu motoriku kod djece, te pomaže naučiti djecu zdravoj ravnoteži između poslušnosti i agresije.
Za razliku od majki koje su uglavnom sklone oprezu, očevi nerijetko potiču djecu da ispituju svoje granice. Pa će tako dijete sa svojim ocem istraživati svijet i pomicati granice, a kad će mu biti potrebna sigurnost i utjeha prvo će je potražiti u majčinom naručju. Iako su im pristupi u brizi djece različiti, neminovno je da su očevi nezamjenjivi svojoj djeci te da imaju značajan utjecaj na njihov razvoj. Svaki bi otac trebao biti aktivno prisutan i angažiran u razvoju svoga djeteta jer, osim što doprinosi boljem međusobnom odnosu kao i boljem psihofizičkom razvoju djeteta, zasigurno bolje utječe i na same očeve na njihovo osobni razvoj i samopouzdanje.
Zbog čega su neki očevi više uključeni od drugih?
Postoji nekoliko čimbenika koji mogu odrediti u kojoj mjeri će otac biti uključen u emocionalni razvoj djeteta. Prije svega tu su djetinjstvo i odgoj samog oca, koji, ukoliko je rastao u obitelji gdje njegov otac nije bio grub i rezerviran, već otvoren za iskazivanje nježnosti i pažnje, tada će i on vrlo vjerojatno biti otvoreniji za otvoreno iskazivanje toplih osjećaja prema svom djetetu. Uz odgojne čimbenike tu se svakako nalaze i čimbenici poput osobnih karakteristika (osobnost, dob, zanimanje), djetetove karakteristike, ali i kontekstualni čimbenici – poput odnosa s majkom, stavovi prema roditeljskoj ulozi i intrinzična motivacija.
Nova znanstvena otkrića pokazuju kako očeva uključenost i angažiranost oko odgoja djece, toplina i podrška koju očevi pružaju u prvim godinama djetetova života čine jedinstven doprinos djetetovom dugoročnom psihosocijalnom razvoju. Emocionalna sigurnost, socijalna prilagodljivost te bolja društvena povezanost i kontrola ponašanja, samo su neke od pozitivnih posljedica uključenosti oca u kognitivnom i bihevioralnom razvoju djece. Također je bitno napomenuti da što je stupanj očeve uključenosti veći to je veća vjerojatnost da će dijete kroz takav odnos izgraditi veće samopouzdanje, imati bolju sliku o sebi te će naučiti imati povjerenja u ljude. Ne postoji samo jedan put, već je mnogo načina da se bude uključen, dostupan i odgovoran. Ono što je od ključne važnosti jest da djeca osjete kako je otac (jednako kao i majka) aktivno uključen u njihov život i da na njega mogu računati.
Očeva uključenost u odgoj djece doprinosi njihovom emocionalnom razvoju
Kroz sigurnu, toplu, osjećajnu vezu i odnos pun potpore, otac pozitivno utječe na cjeloviti razvoj djeteta. Iz tog je razloga iznimno važno očuvati taj odnos i djetetu pružiti učenje i razvoj – kako uz privrženu majku, tako i uz privrženog oca. Očeva uključenost, dostupna podrška i poticaj u prvim godinama djetetovog života u velikoj mjeri pospješuje mentalno zdravlje i intelektualan napredak djeteta, kao i emocionalni i socijalni dječji razvoj. Očevi koji pokazuju svoje emocije otvoreno, prihvaćaju ih i ne negiraju (kod sebe i djeteta), koji normaliziraju pretjerane emocionalne reakcije te dopuštaju plač i iskazivanje svih (a ne samo pozitivnih) emocija, značajno će utjecati na razvoj emocionalne inteligencije kod svoje djece. Mala djeca, čiji su očevi uključeni u brigu o njima, imaju veću šansu osjećati se povezanima s njima, bolje se nose s novim i nepoznatim situacijama, sposobnija su nositi se sa stresnim situacijama te imaju veće kognitivne kapacitete, a kasnije, pokazuju razne studije, će imati i bolje akademske odnosno poslovne rezultate. Također, pokazalo se kako uključenost očeva u brigu o djeci doprinosi boljoj kvaliteti života samih očeva – poboljšava njihove odnose, kako sa suprugom, tako i djecom, pozitivno utječe na razvoj i mentalno zdravlje djeteta te podiže opću kvalitetu života majke i djeteta. Pozitivno obiteljsko ozračje u kojemu otac dijeli roditeljsku odgovornost povoljno utječe na djetetov razvoj samopoštovanja te razvitak socijalnih i emocionalnih kompetencija.
Neminovan je pozitivan utjecaj aktivne uključenosti očeva na emocionalan razvoj djeteta. Dobrobiti takve uključenosti svakako će se odraziti i na život djeteta i u njegovoj odrasloj dobi, stoga bi konstantno trebali biti svjesni i bodriti činjenicu da je otac nezamjenjiva osoba u životu svoje djece.
Članak je nastao unutar programa “Podrška obitelji u zajednici” koji se provodi uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i ne može se smatrati stavom ministarstava.
Literatura:
Rosić, V., Zloković, J. (2002). Prilozi obiteljskoj pedagogiji. Rijeka: Graftrade.
Hazen, N. L., McFarland, L., Jacobovitz, D. i Boyd-Soisson, E. (2010). Father’s frightening behaviours and sensitivity with infants: relations with father’s attachment 21 representations, father – infant attachment, and children’s later outcomes. Early Child Development and Care 180 (1-2), 51. – 69.
Berk, L. E. (2007). Emocionalni i socijalni razvoj u ranoj odrasloj dobi, U: G. Keresteš (ur.), Psihologija cjeloživotnog razvoja (str. 445. – 481.). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Brajša, P. (1995). Očevi, gdje ste? Zagreb: Školske novine.
Sears, W. , Sears, M. (2001). The Attachment Parenting Book: A Commonsense Guide to Understanding and Nurturing Your Baby. Little, Brown Spark.
Goleman, D. (2017). Emocionalna inteligencija – zašto je važnija od kvocijenta inteligencije. Zagreb: Mozaik knjiga.
Cvrtnjak, I., Miljević – Riđički, R. (2013). Očevi nekad i danas. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, Vol. LXI No. 1.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.