Povodom Svjetskog dana radija, unutar projekta „Opiši me!“[1], u ponedjeljak 14. 2. 2022. u 12 sati, udruga Pragma je organizirala online događaj na temu „Istine i laži u medijskom prostoru (i zašto vjerujem radiju)“ na kojem su sudjelovali hrvatski radijski novinari s kojima smo razgovarali otvoreno, iskreno i bez uljepšavanja – o radijskoj popularnosti i provjeravanju informacija koja se kriju u medijskom prostoru. Cilj rasprave bio je ukazati na sve prednosti radija kao medija kojemu se vjeruje. Radijski prostor može pomoći u prenošenju vrijednosti poštenja, čestitosti, govorenja istine, povezivanju građana na lokalnoj razini, ali i promicanju obiteljskih vrijednosti. Naglasak je bio i na informiranju roditelja o važnosti radija te odgojnoj ulozi radija u prevenciji društveno neprihvatljivih ponašanja kod djece i mladih u kontekstu socijalne i emocionalne pismenosti.
Skupu su prisustvovali stručnjaci: Ivana Radaljac Krušlin (Radio Sljeme), Ivana Sučić (HRT – HR 1), Jelena Ucović (Zabavni radio), Kristina Ljubić (Radio Megaton), Željka Mandić (HRT – HR 1), Josipa Jergović Baklaić (Hrvatski radio Otočac), Boris Debak (Hrvatski radio Županja), prof. dr. sc. Igor Kanižaj (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu) i Jasminka Martinović (direktorica granskih udruga u HUP-u).
Sudionici su se složili da je radio medij kojem se izrazito vjeruje, te medij u kojem se poštuju temeljna etičke načela novinarstva. Pritom ističu važnost obostranosti, odnosno činjenice da radio uvijek ima dvije strane, što znači da slušatelj sam može donijeti zaključak što je ono što on smatra iskrenim. Važno je imati sugovornike koji su stručni i koji su cijenjeni u svojim područjima rada, ali koji su jednostavni u svojem izričaju da ih građani mogu razumjeti. Iako je ponekad teško pronaći relevantne sugovornike na lokalnim razinama, ipak se uspijeva ako je novinar dovoljno angažiran i spreman ući dublje u temu koju obrađuje. Radio se bavi svakodnevnim temama i problemima koje i rješava, što je bitna razlika u odnosu na druge medijske prostore. Radio je blizak publici, u svakom trenutku ga imamo negdje uz sebe, lako se poistovjećujemo s njim jer „osluškuje naše emocije“ – čak i u samoći, a jednostavan je za korištenje – čak i nepismeni čuju radio. Međutim, radijski djelatnici se moraju educirati, kako na individualnoj, tako na grupnoj razini. „Opismenjavati može samo pismen, stoga je važno koliko smo spremni uložiti u sebe, koliko radimo na sebe i kako educiramo naše novinare“, ističu sudionici.
Svoje opažanje povodom Skupa, pismenim putem poslala je i Radojka Matić, učiteljica Hrvatskoga jezika u mirovini iz Osnovne škola Mate Lovraka iz Županje koja je podijelila svoja iskustva iz medijskog svijeta. Matić je naglasila kako mediji imaju veliku moć i odgovornost u poticanju rada, rasta i razvoja djece i mladih, a navela je i veliku pomoć od emisija obrazovnog sadržaja koje govore o čitalačkoj pismenosti, poimanju umjetnosti te zavičajnim govorima, što joj je bilo posebno korisno za nastavu. Osvrnula se i na komentare koje brojni kritičari iznose u medijskom prostoru, posebno one koji pozivaju na mržnju i osobno vrijeđanje, što oduzima prostor onima koji samozatajno rade i pokreću svijet nabolje.
Ivana Radaljac Krušlin (Radio Sljeme) navodi kako je sreća njezine redakcije to što nije podložna tržištu kao što su ostale komercijalne postaje, što im dozvoljava da njeguju forme koje nisu visokoprofitabilne. Pritom navodi kako joj je drago čuti da radio još uvijek odgaja mlade ljude, a smatra da Radio Sljeme ima važnu ulogu – educirati te pružiti jasnu, kratku i pravovremenu informaciju koja je fokusirana na grad u kojemu živimo, na njegovu dinamiku i probleme. Ističe važnost novinarske osobnosti, odnosno koliko volite svoj posao, koliko mislite da je to što radite vrijedno i koliko smatrate da ste na pravom mjestu, a upravo o tome ovisi koje informacije će izaći na vidjelo, koliko ćete duboko ući u problematiku određene teme i s kojim temama ćete se baviti. Navodi kako je važno da ljudi koji nemaju jednostavan pristup medijima dobiju svoj prostor, odnosno da kroz radio imaju pristup javnomedijskom prostoru, da mogu reći svoje javno mišljenje, a upravo tako se dobiva informacija koja nije patvorena, koja je točno takva kakva jest – „da djeca progovore iz svojih cipela i svoje perspektive“.
Ivana Sučić (HRT – HR 1) ističe kako u svojoj obrazovnoj emisiji inzistira na odgoju i obrazovanju te kako je to dio njezine novinarske osobnosti. I sama smatra da je netko tko radi s djecom i mladima, bez obzira na to što među njih dolazi s mikrofonom i postavljanjem pitanja. U razgovorima s njima, može čuti o čemu djeca i mladi razmišljaju i što žele, a pritom im „pružiti podršku u eteru i dati im vjetar u leđa, kako njima, tako i onima koji s njima rade“.
Kristina Ljubić (Radio Megaton) smatra kako se lokalni radio na kojemu radi relativno dobro odupire senzacionalizmu, a navodi i da svaki novinar sam postavlja kako će kreirati svoj prostor i emisije koje vodi, što znači da odlučuje kojim temama će dati prostor i vrijeme. Osim obrazovnih tema, ističe važnost emisije koja daje prostor umirovljenicima, koji bi također trebali dobiti više medijskog prostora.
Jelena Ucović (Zabavni radio) navodi važnost lokalnih radijskih postaja koje običnom čovjeku u svakodnevnom životu daju informacije koje mu trebaju i koje ga zanimaju. Fokus na „lokalnim“ temama pritom ne ostavlja prostor senzacionalizmu, a kada ste na tržištu i kada morate udovoljavati određenim tržišnim postavkama, uvijek možete naći informacije koje su dostojanstvene i vrijedne, koje vas neće kao tržišnog subjekta poniziti, kako bi radio i dalje mogao biti medij kojem se vjeruje. Ucović ističe kako je radio medij koji odgaja, ne samo slušatelje, nego i radijske djelatnike koji se educiraju iz dana u dan, za svaku emisiju uče nešto novo, vladaju novim znanjima, ali ujedno i rade na sebi kako bi bili ljudi koji imaju etiku i integritet te je pritom svjedoče kako bi imali povjerenje slušatelja.
Josipa Jergović Baklaić (Hrvatski radio Otočac) navodi kako je jako važan sadržaj za stariju populaciju, jer smo, htjeli mi to ili ne, u takvim demografskim strukturama da bi se trebao čuti glas tih ljudi i način na koji bi im se moglo pomoći. Pritom navodi emisiju „Život pokraj nas“ posvećenu starijoj populaciji koja je dala takav prostor, ali ujedno i predstavila javnosti aktivnosti Crvenog križa te rad djelatnica pomoći u kući, kako bi se vidio angažman i požrtvovnost tih ljudi, a ne samo profesionalizam.
Boris Debak (Hrvatski radio Županja) ima posebno iskustvo s Narodnog radija koji je bio usmjeren na zabavni i glazbeni sadržaj, a sada se nalazi na lokalnom radiju koji traži teme dugog formata. Navodi da je jako važno ulaziti u problematiku i ispitivanje same srži određenih tema, jer se na taj način otvara prostor za razne vijesti i informacije tijekom cijelog tjedna. Ističe kako je njihov lokalni radio prilično okrenut starijoj populaciji u svojoj sredini, ali također se suočavaju s izazovom privlačenja mladih i pojedinaca koji bi trebali osjetiti neposrednu blizinu radija.
Prof. dr. sc. Igor Kanižaj (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu) iznosi zanimljive podatke JOURLAB istraživanja iz 2020. koje je provedeno na Fakultetu političkih znanosti. Iako još uvijek imamo iznadprosječan broj ljudi koji konzumiraju televiziju kao medijski oblik informiranja, i dalje je najviše onih koji smatraju da je upravo radio taj kojemu se može najviše vjerovati. Čak 47,2 % mladih smatra da je radio medij čiji je sadržaj pouzdan i može mu se vjerovati – što je najveći postotak u odnosu na sve druge medije, društvene mreže i portale. Građani općenito smatraju kako od svih medija upravo na radiju u najmanjoj mjeri nailaze na informacije koje krivo predstavljaju stvarnost ili su čak pogrešne. Kanižaj navodi da je ovo vrijedan podatak i da su mladi publika s kojom se nedovoljno bavimo, pa je upravo to njegova poruka – napraviti još više da se mladi privuku radijskom prostoru. Uz to, navodi dva zanimljiva trenda. Prvi je onaj da sve više izbjegavamo vijesti jer smatramo da potiču napetosti i svađe u društvu te se bave sadržajem koji nije važan, a drugi je da se teme prate kontinuirano, da publika želi da se više prostora posveti publici, čitateljima i slušateljima te da teme budu inovativne, a ne samo one forme na koje smo navikli.
Željka Mandić (HRT – HR) ističe kako je javni medijski prostor uvelike definiran ugovorima, odnosno na različitim razinama se obrađuju određene teme, ovisno o propisanim minutažama. Pritom ističe kako je često teško premostiti taj problem ograničenog resursa na radiju, a to je upravo – vrijeme.
Jasminka Martinović (direktorica granskih udruga u Hrvatskoj udruzi poslodavaca) smatra kako je vjerodostojnost medija podjednako uvjet njihove socijalne i zdrave tržišne vrijednosti. Iako se suvremena hrvatska radijska scena sastoji od komercijalnih, javnih, općih, specijaliziranih i drugih radijskih kanala, s poduzetničkog aspekta i aspekta slušatelja, dobro da je tako jer smo u mogućnosti odabrati ono što nas zanima, što želimo čuti i kome vjerujemo. Neovisno o tome tko je vlasnik radija, važno je ostati povezan s publikom, a s obzirom na to da je radio sveprisutni medij, on ne mora biti prvi koji će objaviti neku vijest nego je usmjeren na sadržajni dio, na provjerene informacije, a upravo takve su najkvalitetnije.
Video s događanja možete pogledati ovdje:
[1] Projekt „Opiši me!“ udruge Pragma usmjeren je razvoju emocionalne pismenosti kod djece i mladih kao jedne od temeljnih kompetencija u procesu socijalizacije koja izravno doprinosi mentalnom zdravlju, socijalnoj uključenosti, prosocijalnom ponašanju i solidarnosti djece i mladih. Projekt se provodi uz partnerstvo Osnovne škole Mate Lovraka iz Županje, Škole za primalje iz Zagreba, Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i Hrvatske mreže protiv siromaštva, a uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Sadržaj je u isključivoj odgovornosti Pragme.
