Medijska pismenost odnosi se na sposobnost pristupa, analize, evaluacije i stvaranja medijskog sadržaja u različitim oblicima, kao što su tisak, televizija, radio, film i digitalni mediji. Uključuje vještine i znanja potrebna za kritičko razumijevanje i tumačenje medijskih poruka, kao i za učinkovito i odgovorno korištenje medijskih alata i tehnologija. Medijska pismenost uključuje razumijevanje načina na koji medijski sadržaj nastaje, kako oblikuje naše perspektive i uvjerenja te kako utječe na društvena, kulturna i politička pitanja. Također, ona uključuje sposobnost prepoznavanja pristranosti, propagande i dezinformacija u medijima te donošenje informiranih odluka o tome koje medije konzumirati i dijeliti. Razvijanjem vještina medijske pismenosti pojedinci mogu postati angažiraniji i informiraniji građani, bolje opremljeni za snalaženje i sudjelovanje u današnjem društvu zasićenom medijima. Upravo na primjeru prepoznavanju kako lažne vijesti djeluju na druge, koje posljedice izaziva propaganda i oglašivačka industrija te kako dezinformiranje može utjecati na ponašanja i stavove (uključujući i donošenje životno važnih odluka poput odluke o (ne)korištenju nekog lijeka), socio-emocionalna pismenost se pokazuje kao logičan dio medijske pismenosti.
Stručnjaci ističu kako medijska i emocionalna pismenost još uvijek nisu zaživjele kao dio obvezatnog programa u odgojno-obrazovnim ustanovama, iako će se i struka i opća javnost zasigurno složiti da je to izuzetno važno uravnoteženog i zdravog razvoja svake osobe, osobito u formativnom razdoblju kada su djeca i mladi izloženi utjecaju medija. U vremenu u kojemu mediji preuzimaju ulogu socijalizatora i određivanja „poželjnog i dobrog u društvu“, a obrazovani sustav se obraća prvenstveno razvoju usvajanju činjenica, potiskujući tako raspravu o socio-emocionalnoj pismenosti u kraj ili u područje „privatnog, obiteljskog“.
Prepoznavanje i razumijevanje vlastitih i tuđih emocija vodi ka razvoju zdrave ljubavi prema sebi, empatije, tolerancije i sretnijeg suživota, kako u obitelji tako i u društvu koje je sve više obilježeno različitostima, a što bi trebala biti i temeljna poruka medijskog sadržaja kojemu su izloženi mladi. S jedne strane brojne zabrane mladima (ograničavanje sadržaja, količine vremena provedenog ispred „ekrana“) su stavile u prvi plan “kazneni dio odgoja”, a manje onaj edukativni i kritički – propitivanje sadržaja koji se mladima nudi na brojnim platformama u kojima nemaju nadzor niti vođenje, odraslih i zrelih osoba.
U projektu „Medijsko obrazovanje je važno“ naglasak je upravo na povezivanju socijalne, emocionalne i medijske pismenosti te poticanju kritičke rasprave o ulozi medija u hrvatskom društvu. Ako ste zainteresirani za uključivanje u jačanje organizacija civilnog društva u ovome području – obratite nam se!
