Prema Hrvatskom jezičnom portalu, tišina se definira ne samo kao „stanje bez zvukova, glasova i šumova“, nego kao i „stanje bez uzbuđenja, duhovna ravnoteža, mir, spokoj“. Sukladno tome, tišina ponekad može biti ugodna: govori nam o potpunoj opuštenosti u odnosu s drugom osobom u kojem se osobe osjećaju toliko ugodno, da uživaju u tišini i u samoj fizičkoj prisutnosti – kada više nisu potrebne riječi. Tišina može biti ugodna i poželjna kada želimo usnuti, ali i kada brinemo o sebi – kada nam je potrebno isključiti se iz mnoštva podražaja, digitalnih obavijesti, obaveza i pritisaka kojima smo okruženi u modernom svijetu. Tišina nam je potrebna kada promišljamo, čitamo, učimo i kada želimo doći do pojedinih odgovora. Ponekad je tišina dobra i onda kada nemamo ništa značajno za reći ili kada smo preplavljeni emocijama do te mjere da bi sa izgovorenom riječju povrijedili drugu osobu i nanijeli joj bol. Međutim, kada šutnja prestaje biti zlato? Je li tišina uvijek „stanje bez uzbuđenja, duhovna ravnoteža, mir i spokoj“? Što vidimo u psihoterapijskom i savjetovališnom radu?
Tišinu možemo čuti u psihoterapijskom procesu. Psihoterapija je intenzivan proces u kojem osoba emocionalno prorađuje nerijetko veoma intenzivna životna iskustva. Stoga, ne čudi da na nesvjesnoj razini postoji strah od promjene, jer – promjena sa sobom nosi neizvjesnost, zbog čega je osobi jednostavnije ostati u postojećem stanju, onom koje je poznato. Tišina nam govori puno – govori nam da je rana toliko duboka da je ili osoba nije svjesna ili je svjesno ne izgovara naglas kako ne bi postala „stvarna“. Ponekad nam tišina govori da u njenoj podlozi stoji strah od osude ili strah od prepričavanja traumatskog iskustva.
Tišina u modernom vremenu može biti i znak prekida online komunikacije i kontakta s drugom osobom bez upozorenja ili opravdanja (tzv. ghostanje) zbog kojeg se s vremenom može razviti nepovjerenje u druge odnose, a u čijem korijenu stoji strah od odbacivanja.Tišina se može koristiti i u manipulativne svrhe, s ciljem uspostavljanja kontrole nad drugom osobom – tada govorimo o „tretmanu šutnjom“. U tom slučaju, osoba koja vrši ovakav oblik nasilja prekida komunikaciju po njegovim ili njenim uvjetima čime šalje prikrivenu poruku žrtvi da je sama kriva i odgovorna za dobivenu posljedicu – šutnju, jer je progovorila o nečemu o čemu „ne bi trebala“, nakon čega sve žrtva osjeća nevažnom, bezvrijednom te razvija negativnu sliku o sebi, a može doći i do razvoja anksioznosti i depresije.
Tišina o obitelji
Iako se obiteljski dom često poistovjećuje s mjestom pružanja međusobne ljubavi, topline, utjehe i sigurnosti, to nažalost nije slučaj za sve. Kada osobe koje odrastaju ili su odrastale u obiteljima u kojima postoje određeni problemi, prekinu tišinu, možemo vidjeti da se radi o stresnim situacijama u obitelji koji utječu na kvalitetu odnosa u obitelji i njenu funkcionalnost poput ovisnosti, kronične fizičke bolesti, psihičkog poremećaja, iskustva siromaštva, nasilja u obitelji i sl. Tada, osobe s takvim obiteljskim iskustvom, mogu razviti osjećaj srama – jako intenzivne emocije koja često koči komunikaciju jer osoba nema riječi kojima bi opisala svoje osjećaje i svoje unutarnje stanje. Na sram, ljudi mogu reagirati na dva načina – bijesom ili povlačenjem/skrivanjem. Isto tako, ako osoba doživljava odbacivanje od okoline kada pokaže dijelove onog „pravog sebe“, dolazi do nesvjesnog zatvaranja, skrivanja i potiskivanja, s ciljem izbjegavanja daljnjih neugodnih osjećaja. Javljaju se pitanja: „Tko sam ja i kakav sam u očima drugih?“, „Hoće li me drugi odbaciti ako znaju što mi se događa?“, „Mogu li me drugi razumjeti?“, „Mogu li me voljeti i prihvatiti unatoč tome?“.
Znamo da nasilje ostavlja nepovoljne posljedice na one koje ga trpe ili su mu izložene, pogotovo kad se radi djeci u obitelji. Učestala izloženost djece intenzivnim sukobima roditelja ili nasilju među njima može utjecati na djetetov osobni razvoj i njegovo funkcioniranje u društvu, ne samo u djetinjstvu. Ovakva stresna iskustva često djeluju kumulativno, tj. što duže traje izloženost, to im učinak postaje snažniji. Kod žrtava ili svjedoka obiteljskog nasilja možemo vidjeti strah, bespomoćnost i gubitak samopoštovanja, a kod mnogih može doći do samookrivljavanja i preispitivanja svog djelovanja koje je dovelo do nasilja. Kod osoba koje su prošle kroz takvo iskustvo u obitelji, razgovor o problemima, ali i izražavanje vlastitih potreba i iskustava često izaziva strah. Osoba može zanemarivati one svoje pozitivne karakteristike i fokusirati se samo na slabosti i mane, sumnjati u sebe i uvijek u sebi tražiti krivca. Često smatra da nije dovoljno vrijedna, prihvaća sve prijedloge od drugih jer odbijanjem smatra da će je prestati voljeti, prilagođava se tuđim ponašanjima i sklonostima kako bi se što bolje uklopila i bila neprimjetna, a onda i tiha.
Traumu obično prati prizvuk negativnih emocija kao što je sram, često i potreba za tajnom, a sve je praćeno nedostatkom narativa da se teške stvari imenuju na pravi način.
(Marčinko, 2023)
Do tišine vezano uz nasilje u obitelji može doći i zbog normalizacije nasilnog ponašanja i iskustva kod žrtava nasilja, pogotovo ako govorimo u kontekstu djece koja ne znaju za drugačije, a iskustvo koje imaju je „referentna točka“ temeljem koje procjenjuju što „normalno“ jest. Kada dijete prepozna da iskustva koja doživljava u obitelji možda nisu uobičajena, dijete može imati potrebu to skrivati i čuvati svoju „obiteljsku tajnu“ o kojoj se ne dogovori ni sa kim izvan kuće ni po kod koju cijenu kako bi zaštitili članove svoje obitelji, ali i sebe.
Nasilje u obitelji problem je cijelog društva, a ne samo „njihova četiri zida“. Njegove posljedice su dalekosežne, a mogu se prožimati kroz cijeli život osobe, neovisno o tome je li bila žrtva ili je tome nasilju svjedočila. Djeca koja su odrastala u obiteljima u kojima roditelji nisu adekvatno reagirali na njihove emocionalne potrebe, u kojima su imala iskustvo zlostavljanja ili zanemarivanja mogu razviti negativna uvjerenja o sebi, svijetu i o drugima.
Kraj tišine, preuzimanje kontrole nad svojim životom i postavljanje granica s članovima obitelji u kojoj je prisutan neki oblik zlostavljanja, velika je i teška odluka za svaku osobu koja se nađe u toj situaciji. Ta odluka često je popraćena osjećajem krivnje, odgovornosti, straha od odbacivanja i uvjerenjem da je taj odnos „uklesan u kamen“ i da su na njega „osuđeni“ za cijeli život. Pritom osoba osjeća da joj je potreban odmak, da mora postaviti granice kako bi se oporavila od boli koja joj je svjesno ili nesvjesno nanesena. Te granice u odnosima su psihološke „linije“ kojima osoba definira što je za nju prihvatljivo, a što nije – a koje razgraničuju naše potrebe od potreba drugih. U ovom kontekstu – osoba prepoznaje da nije kriva za roditeljske postupke te da ne mora nositi teret roditeljske sreće. Njih je ponekad teško postaviti, a pogotovo kada govorimo o obitelji i odnosima koji su nam važni, ali je neophodan za zaštitu blagostanja, mira i mentalnog zdravlja mlade osobe je izložena obiteljskom nasilju u bilo kojem obliku.
“Što da radimo kada nas zaboli srce?”, pitao je dječak. Umotamo ga prijateljstvom , zajedničkim suzama i vremenom, dok se ne probudi puno nade i iznova sretno.
– Dječak, krtica, lisica i konj (Mackesy, 2020)
Mirjana Soljačić, mag. psihologije
Projekt „Kraj tišine“ Pragma provodi u partnerstvu s Domom za žrtve nasilje u obitelji „NOVI POČETAK“ uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj članka u isključivoj je odgovornosti Udruge i ne može se smatrati mišljenjem Ministarstva.
Literatura:
- Bilić, V., Buljan Flander, G. i Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i među djecom. Jastrebarsko: Naklada Slap
- Čudina-Obradović, M. i Obradović, J. (2006). Psihologija braka i obitelji. Golden marketing.
- Gibson, L. C. (2023). Odrasla djeca emocionalno nezrelih roditelja. Kako iscijeliti boli odrastanja uz distancirane ili egocentrične roditelje. Harfa d.o.o.
- Marčinko, D., Rudan, V. i sur. (2018). Nelagoda u kulturi 21.stoljeća. Psihodinamska rasprava. Medicinska naklada.
- Marčinko, D. i sur. (2023). Transgeneracijska trauma. Medicinska naklada
- Milivojević, Z. (2022). Emocije. Mozaik knjiga.
Citiranje članka:
Soljačić, M. (2024). Glasni zvuk tišine. Pragma: Zagreb. Dostupno na: https://www.udruga-pragma.hr/glasni-zvuk-tisine/
