Povodom Međunarodnog dana borbe protiv rasne diskriminacije razgovaramo s Nedjeljkom Markovićem, predsjednikom Pragme i Hrvatske mreže protiv siromaštva, diplomiranim socijalnim radnikom.
Postoji li danas dobar način borbe protiv rasizma u Hrvatskoj, odnosno svijetu?
Marković: Suprotnost rasizmu, kao ideologiji prema kojoj među ljudskim rasama postoje nepremostive razlike zbog njihove boje kože, jezika, kulture i drugih karakteristika, kao i hijerarhijski odnos u kojoj je dominantna, većinska kultura, nadređena u smislu moći i resursa s kojima raspolaže, koncept je multikulturalizma. Multikulturalizam se javlja kao odgovor na miješanje kulturno, društveno, etnički i religijskih različitih zajednica, ali i kao zahtjev za punopravno priznavanje kulture neke društvene skupine, obično manjinske. Mislim da je dobar put promoviranje multikulturalizma, odnosno interkulturalnosti kao dinamičkog procesa, u povećanju obrazovnih ishoda članova manjinskih grupa, osobito nekih ranjivih skupina kao što su Romi, ali i ostalih etnički manjinskih skupina. Ona se može ostvariti različitim mjerama kao što su uklanjanje segregacije u školama, smanjivanjem ranog napuštanja školovanja na svim razinama obrazovanja, poticanjem sudjelovanja u visokoškolskom obrazovanju, kao i povećanjem pristupa i kvalitete obrazovanja i skrbi u ranom djetinjstvu za manjinske grupe. Posebno je važna pomoć u rješavanju osobnih i obiteljskih problema djece koje dolaze iz manjinskih grupa, u suradnji s njihovim obiteljima, te različite mjere metoda poučavanja i učenja, uključujući podršku u učenju za učenike koji otežano uče i učenje jezika države u kojoj žive. Znanje jezika se pokazuje kao jedan od ključnih čimbenika slabijeg uključivanja manjinskih grupa u društvo.
Je li hrvatsko društvo pluralističko ili pluralno?
Marković: Mislim da je moderno hrvatsko društvo dominantno pluralističko, ali kako kod nas, tako i u Europi, zbog stalnih migracijskih trendova i radikalizacije pojedinih etničkih ili vjerskih skupina, postoji mogućnost istiskivanja „normalnog“ pluralizma u korist koncepta pluralnosti u kojem zajednice žive zajedno na istom prostoru, ali svaka sa svojim vrijednostima i kulturama gdje su jasno podijeljene uloge te moć pojedine zajednice s jasnim ekonomskim, socijalnim i političkim obilježjima. Hrvatsko društvo je dominantno pluralističko zbog ravnomjerne distribucije moći koja postaje jedno od temeljnih obilježja multikulturnih društva. Vidimo da u hrvatskom društvu različite manjinske skupine ravnopravno sudjeluju u političkom, kulturnom i društvenom životu, i to je dobro za cjelokupno hrvatsko društvo. Kao suprotnost današnjem konceptu multikulturalizma „kulturalne osjetljivosti“ dugo je bio dominantan „asimilacijski koncept građanstva“ koji se pokazao problematičan, a neke posljedice su bile nedavno vidljive u Sjedinjenim Američkim Državama i pokretima za ravnopravnost temeljenim na rasnoj pripadnosti.
Neka istraživanja govore kako djeca iz manjinskih grupa manje sudjeluju u izvannastavnim aktivnostima, zašto je to tako?
Marković: Naš posao je promicati dostupnost i korištenje izvannastavnih aktivnosti, a prepreke mogu biti zbog jezika, financija, mjesta stanovanja, nepostojanja socijalne mreže – na primjer, prijatelja koji će nas potaknuti na uključivanje u slobodne aktivnosti. Znamo da djeca ponekad biraju izvannastavne i izvanškolske aktivnosti zbog druženja, drugih osoba, ali i poticaja odraslih. Zato moramo poticati veću uključenost roditelja i poboljšati obrazovanje profesionalaca u socijalnim službama i obrazovanju koji će nam pomoći u tom poslu.
To znači da se i službe moraju mijenjati?
Marković: Tako je. Istraživanja u SAD-u govore kako su imigracije, bile one legalne ili ilegalne, potaknule promjene u radu socijalnih službi, ukazujući na jezične i birokratske barijere, nepoznavanje zakona i procedura rada institucija, rad s imigrantima s invaliditetom, razdvojenost obitelji i druge specifične poteškoće kojih stručnjaci u socijalnim i obrazovnim službama moraju biti svjesni.
Kod manjinskih grupa važno je poznavati i religijsku kulturu. Što nam ona omogućava?
Marković: Važan je aspekt i razumijevanja religijske pripadnosti kao dio kulturnog identiteta pojedinca kao sastavnice multikulturalnih društava, i to može snažan argument za promoviranje religioznosti u suvremenim nastavnim programima koji nastoje što šire integrirati koncept multikulturalnosti. O tome zašto je to tako, imamo brojne znanstvene dokaze iz Hrvatske i svijeta.
Uz neke manjine se u Europi posljednjih godina veže i pojam radikalizacije – koliko ona šteti kulturnom identitetu tih manjina?
Marković: Europske vlade snose veliku odgovornost za odnos prema manjinama, a čest je primjer francuske javne politike i neadekvatnosti vladinih napora u smanjenju diskriminacije prema postkolonijalnim manjinama koje oni u svakodnevnom diskursu zovu Arapi, Muslimani ili Crnci, a koja zapravo hrani ljutnju koja doprinosi nasilnom ekstremizmu. Mislim da obrazovanje i druge javne politike, a ne samo sigurnosna i represivna politika, tako moraju odraditi svoj put istinske integracije manjina kako bi Europa opet preuzela vodeće mjesto u zaštiti ljudskih prava i promicanja multikulturalizma, osobito među manjinama. Kao što Vijeće Europe kaže „ljudi koji žive u situaciji socijalne isključenosti i ekstremnog siromaštva osjećaju da njihov dignitet nije prepoznat i poštovan. Zbog toga osjećaju da ih se neće čuti ili slušati. Štoviše, mogu se osjećati beskorisnima i kao da nemaju mjesto u društvu… Prva bitka koju moraju dobiti isključeni je da budu poštovani i da mogu ostvarivati svoja prva kao i drugi građani“. Ekstremizam ili radikalizam označava aktivno i jasno protivljenje temeljnim vrijednostima jednog društva, a posao europskih vlada je pojasniti koje su to temeljne vrijednosti naših društava i učiti sve građane o tome.
Možemo li razvijati neke vještine koje će nam pomoći u borbi protiv radikalizacije?
Marković: U odnosu na radikalizaciju mladih koja označava neprihvaćanje temeljnih vrijednosti pojedinog društva, nekritički odnos prema svojoj kulturi i vrijednostima svoje kulture i politika, potrebno je nastaviti obrazovanje stručnjaka kao i mladih u smjeru interkulturnih kompetencija. Takva osoba je sposobna usvajati interkulturne stavove, znanja i vještina interpretiranja, vještine otkrivanje i interakcije kako bi bolje razumjela i poštivala različite kulture. Takva osoba je kompetentna i sposobna je vidjeti odnos različitih kultura, ima sposobnost medijacije, interpretacije, kritičkog i analitičkog razumijevanja svoje i tuđe kulture. U Pragmi zagovaramo medijsku i emocionalnu pismenost kao dvije temeljne pismenosti koje nam mogu pomoći u ublažavanju radikalizacije u društvu.
Vi ste socijalni radnik – gdje vidite ulogu socijalnih radnika i obrazovanja socijalnih radnika u multikulturalnom društvu?
Marković: Profesori Žganec i Opačić su dali jednu od radnih definicija multikulturalizma kao onog koji „označava razmatranje doprinosa koje pripadnici neke manjine mogu dati u suodnosu s dominantnom kulturom u društvu, a s druge strane označava specifične među-kulturalne odnose koji se pojavljuju na različitim razinama“. Iz te njihove definicije vidimo kako je obrazovanje socijalnih radnika za multikulturalnu i interkulturalnu perspektivu postalo sastavni dio obrazovnih kurikuluma, a ostaje izazov prijenosa u svakodnevnu praksu socijalnih radnika u području usvajanja interkulturalnih stavova, znanja i vještina. Studij socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ima niz kolegija koji ovu temu postavljaju u srž djelovanja socijalnih radnika kako bi štitili one ranjive u našem društvu, a ukazali na sve prednosti oblikovanja takvog multikulturalnog društva u kojem su moć i resursi ravnomjerno raspoređeni.
Članak je nastao unutar programa „Podrška mladima u zajednici – razvoj socijalnih usluga usmjerenih mladima (Četvrta faza) koji se provodi uz potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj članka je u isključivoj odgovornosti Pragme i ne može se smatrati mišljenjem Ministarstva.
