Uspješni ljudi na neki način vladaju svijetom – njih se poštuje, oni donose najvažnije odluke, postižu značajne uspjehe, oni razmišljaju inovativno. Ne može svatko biti ,,na vrhu“, a samo stepenicu niže od vrha nalazi se čitav niz talentiranih individualaca koji oblikuju sustav podrške, obavljajući nužne aktivnosti kojima se održava razinu uspješnosti. Za njih kažemo da su talentirani, izvrsni, za poželjeti ili vrijedni radnici. Ali, zašto onda nekada ne napreduju? Zašto ne uspijevaju zaobići tu stepenicu? Koje su glavne razlike u vještinama i sposobnostima važne odrednice toga uspjeha?
Jedini točan odgovor je – da odgovora ima mnogo! Različiti čimbenici, unutarnji i vanjski, određuju tko će u konačnici doći do vrha, biti uspješan, samoostvaren i sretan pojedinac. Emocionalna inteligencija svakako je jedna od tih stavki. Ona se, u tome se slažu svi stručnjaci, može učiti i vježbati od malih nogu i glavna odlika pozitivnog i podržavajućeg roditeljstva je upravo u promicanju emocionalne pismenosti djece kroz odgoj. Emocionalna inteligencija može se promicati i učiti različitim metodama, a za populaciju mladih jedna od mogućih i učinkovitih metoda svakako je korištenje grupa za podršku/grupa sa osobni rast i razvoj.
Čemu služe grupe podrške?
Grupe podrške korisne su za sve one koji se nose s određenim životnim izazovima, promjenama i poteškoćama u kojima je za uspješnu prilagodbu potrebna podrška osoba sa sličnim iskustvima. Grupa ima „ljekovita“ svojstva te pomaže ljudima u ponovnom ustaljivanju normalne rutine. One mogu smanjiti osjećaj izolacije, neshvaćenosti, zbunjenosti ili stigmatizacije za određene skupine, te služiti kao prvi korak u ponovnom uključivanju u nove društvene grupe. Glavna „nuspojava’“ unutar grupa za podršku jest uspostavljanje pozitivnih, podržavajućih odnosa između njenih članova, kao i pružanje emocionalne sigurnosti u kritičnim periodima, bilo da se radi o proživljenim traumama ili pak adolescenciji kao prijelaznom razvojnom razdoblju koje je obilježeno s dosta stresa i tjeskobe.
Od svih čimbenika koji utječu na emocionalnu sigurnost u bilo kojoj grupi za podršku, najvažnije je povjerenje. Uspostavljanje povjerenja među članovima grupe je ključno, a to uključuje povjerljivost svega što je unutar grupe ikad izgovoreno (pravilo: „što se kaže u grupi, ostaje u grupi“). Važno je da članovi tijekom sudjelovanja ne dobiju neka negativna iskustva, stoga je potrebno održavati odnose povjerenja pomoću kojih raste emocionalna sigurnost članova.
Grupa s vremenom postaje mjesto sigurnog iskazivanja emocija što olakšava njenim članovima dijeljenje vlastitih iskustava. Mnogi ljudi tijekom života nauče kako su neke emocije prihvatljive, a dok druge nisu; da su neki osjećaji negativni ili zabranjeni, stoga ih nerijetko skrivaju, traže bijeg od njih ili nekoga tko će ih spasiti, zaštititi od bolnih doživljaja (bijes, tuga, strah, bespomoćnost, krivnja itd.). Mnogi pritom doživljavaju posramljivanje unutar vlastite obitelji i imaju snažnu tjeskobu vezanu za dijeljenje osjećaja u grupi. Logika grupnog dijeljenja iskustava odnosi se na činjenicu da, ako želimo proći kroz proces prilagodbe ili promjene, moramo se naučiti osloboditi osjećaja, podijeliti ih s drugima. Pri tome pomažu upute moderatora grupnih susreta, koji članovima grupe treba dati do znanja kako osjećaji nisu ni dobri ni loši, svi su normalni i dozvoljeni, i nema potrebe za predrasudama na tom polju. I, kakvi god bili, oni su prolazni, ne moraju nas zauvijek obilježavati.
Poštivanje fizičkih, emocionalnih, duhovnih i intelektualnih granica članova grupe podrške je također jedan od ključnih elemenata u stvaranju grupne sigurnosti. Jako je važno usvojiti određena interna pravila na grupi, a jedno od važnijih je aktivno slušati i dopustiti sugovornicima da dovrše misao bez upadica. Sudionike je poželjno poticati i uključivati u raspravu, pogotovo na početku, no ne treba inzistirati na dijeljenju informacija pod svaku cijenu. Neki se članovi nikada neće osjetiti dovoljno slobodni pričati o vlastitom iskustvu, ali to ne znači da ne mogu slušanjem učiti! Čim se to pojasni, osobe oslobađamo straha i pritiska da nešto moraju reći, pa je veća šansa da će se u grupi otvoriti.
Obično grupni rad slijedi tri faze: predstavljanje, upoznavanje, stvaranje atmosfere povjerenja i upoznavanja s razlozima i ciljevima uključivanja. Primjerice, u prvoj fazi obrađuju se teme susreta, nakon toga slijedi faza prepričavanja osobnih iskustava, a završna faza je konsolidacija doživljaja, okretanje ka budućnosti te ponovno uspostavljanje povezanosti sa samim sobom, životom i posjedovanje vlastitih emocija. Kod rada sa mladima potrebno je zadržati određeni stupanj fleksibilnosti u odnosu na ove smjernice, dozvoliti povremene prekide, ne plašiti se humora i skretanja s postavljene teme i na neki način učiniti da se mladi osjećaju prihvaćeno i da atmosfera nikada ne bude osuđujuća. Također, grupe su idealna platforma za rješavanje eventualnih sukoba i napetosti između pojedinih članova, ukoliko se istome pristupi dovoljno taktično.
Primjer grupnoga rada udruge Pragma u odgojno – obrazovnim ustanovama
Važan preduvjet rada sa mladima svakako je dogovor i suradnja s odgojno – obrazovnim ustanovama. Uključenje se može organizirati temeljem preporuka stručne službe, razrednika, učitelja i odgajatelja, uz dobrovoljni pristanak učenika te suglasnost roditelja. Grupni rad može se temeljiti na općoj prevenciji, no u tome slučaju potrebno je voditi računa o veličini grupe. Optimalan broj članova procjenjuje se na oko 5-10 osoba. Grupe s manjim brojem članova dolaze u opasnost da se ne mogu održati ukoliko je nekoliko članova odsutno, a kod grupa s većim brojem članova postoji opasnost da sramežljiviji učenici neće doći do izražaja.
Grupni rad odlična je metoda rada u tzv. sekundarnoj prevenciji, na način da se uključe učenici koji su u riziku od razvoja emocionalnih teškoća ili oni kojima je potrebno pružiti vršnjačku pomoć te podršku u vidu ostvarivanja privrženosti grupi.
Opći ciljevi grupnog rada mogu se odnositi se na prevenciju nepoželjnog ponašanja, uspješnu adaptaciju ukoliko postoje okolnosti koje upućuju na potrebu za adaptacijom (primjerice, krizni i traumatski događaji, preseljenje iz obiteljskog u učenički dom i slično), uz naglasak na razvoj osobnih potencijala, samopouzdanja i otpornosti na rizične čimbenika iz okoline uz promociju zaštitnih.
Specifični ciljevi mogu uključivati rad na unaprjeđenju komunikacijskih i socijalnih vještina učenika, poticanje prosocijalnog i proaktivnog ponašanja, stvaranje psihološke otpornosti i bolje razumijevanje vlastitih i tuđih emocija, odnosno emocionalno opismenjavanje djece i mladih.
Primjerice, uvodna radionica može se usmjeriti na upoznavanje članova, postavljanje ciljeva i dogovor pravila održavanja grupa – pravila su važna jer daju sigurnost, dosljednost i stvaraju povjerenje; dok je završni susret dobro „rezervirati“ za evaluaciju ishoda grupnoga rada (u odnosu na ciljeve) te druge povratne informacije. Ostali grupni susreti trebaju slijediti određeni logički niz međusobno povezanih tema, usmjerenih ka učvršćivanju prosocijalnoga ponašanja i društveno poželjnih stavova, uz snažan naglasak na introspekciju i samosvijest sudionika. Iz Pragminog iskustva rada s mladima, pozitivnim ocjenjuju teme koje se tiču samopoštovanja i slike o sebi, komunikacije (verbalne i neverbalne), teme međuljudskih odnosa (konflikti, prijateljstvo, ljubav) te razvojne teme (identitet, odrastanja, osobnost). Dobro je ponuditi mogućnost tzv. slobodnih tema ili poticati učenike da sami osmisle (i vode) barem jedan grupni susret.
Potrebno je računati na veće ili manje (ovisno o uzorkovanju) osipanje grupe uslijed odustajanja učenika, predvidjeti eventualne mehanizme primanja novih članova (izbjegavati izbacivanje pod svaku cijenu, osim ako sudjelovanje jednoga člana direktno ugrožava sigurnost i dobrobit drugih članova ili opstojnost same grupe). Nakon osipanja moguće je da dođe do porasta angažmana ostalih članova ili čak većega zadovoljstva sudjelovanjem. Može se dogoditi da učenici postanu otvoreniji, aktivniji i spremniji iskazati vlastite stavove što ide u prilogu radu u manjim grupama.
Pozitivno iskustvo rada sa stručnjacima za mlade korisno jer zbog toga što će u budućnosti biti spremniji potražiti stručnu pomoć, uključiti se u slične aktivnosti i na taj način nastaviti raditi na sebi, čime se ostvaruju dugoročni ciljevi projekata u kojima promoviramo koncepte cjeloživotnog unaprjeđenja mentalnog zdravlja pojedinaca.
Članak je nastao unutar projekta „Opiši me!“ udruge Pragma. Projekt se provodi uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i niti pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva.
Literatura:
Gardner, F. L. & Moore, Z. E. (2007). The psychology of enhancing human performance: The Mindfulness-Acceptance-Commitment (MAC) approach. Springer Publishing Co.
