Jednom davno… bila je bajka

Važnost bajki i priča u razvoju djece

Riječ bajka dolazi od glagola bajati što u svom prvotnom smislu znači čarati, vračati, govorenjem posebnih riječi i obavljanjem posebnih radnji tjerati od koga ili navlačiti na koga bolest ili kakvo zlo. Šire značenje riječi jest: lijepo pričati, plesti priču oko čega netočnog ili sa željom da se prevari (Anić, 1991). Solar navodi da je bajka književna vrsta u kojoj se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, mogućeg i nemogućeg nema razdvajanja ni suprotnosti (Solar, 2006).

Mašta, kreativnost i potreba za stvaranjem ljudske su karakteristike koje daju boju našem životu jer ga čine radosnijim, smislenijim i pružaju nove poticaje. Potreba za stvaranjem, ali i slušanjem priča, prožima naš ljudski život koji je nemoguće zamisliti bez priča. Njima govorimo o našem kulturnom podrijetlu, našoj prošlosti, našim najdragocjenijim uvjerenjima, o našim životima, o onome što nam se dogodilo nedavno i o čemu sanjamo. Sve to izražavamo u obliku priča (narativnog iskaza), a pritom nam pažnju ne plijeni samo „sadržaj“ tih priča, već i njihova narativna artificijelnost. Narativni iskaz je najprirodniji i najprimitivniji način na koji ljudi i civilizacije organiziramo svoje iskustvo i znanje. Bruner daje zanimljiv zaključak u svezi s time: „Nije čudo da psihoanalitičari sada shvaćaju da osobnost podrazumijeva narativni iskaz, a da je ‘neuroza’ odraz nedovoljne, nepotpune ili neprimjerene priče o sebi. Kad Petar Pan zamoli Wendy da se vrati u Zemlju Nedođiju, on kao glavni razlog navodi to što bi ona mogla tamošnje Izgubljene dječake naučiti pričati priče. Kad bi ih znali pričati, Izgubljeni bi dječaci možda uspjeli odrasti“ (Bruner, 2000, str. 52). Sposobnost naracije svojih životnih iskustava se u psihologiji povezuje sa sposobnošću bolje integracije tih iskustava, pa i traumatskih, te davanju smisla i reda svijetu u kojem živimo (Murray, 2015).

Dijete u svom odrastanju se nalazi upravo u ovom konstantnom izazovu: otkrivati i osvajati nepoznato, davati smisao nečemu naizgled nesmislenome, kaotičnome, zbunjujućem. Dijete treba shvatiti sebe u složenome svijetu s kojim se mora naučiti suočavati i potrebne su mu predodžbe o tome kako da sredi svoj unutrašnji život da bi na temelju toga mogao osmisliti onaj vanjski. Važno je pomoći mu stvoriti unutarnje resurse kako bi lakše prevladao životne nevolje i krizna razdoblja koja prate brojni psihološki problemi. Osim toga, dijete nije sposobno izražavati svoje osjećaje (u potpunosti) i potrebno mu je sredstvo koje će reflektirati stanje njegove duše. U svemu tome nezamjenjivu ulogu igra književnost, odnosno priče i bajke. One razvijaju unutarnja bogatstva na način da potiču maštu,  bistre osjećaje i potiču razvoj razuma. Narodne bajke kao priče o univerzalnim egzistencijalnim pitanjima posebno su omiljene djeci svih stupnjeva inteligencije i zdravstvenog stanja. Psihoanalitičari to objašnjavaju činjenicom što bajke omogućuju podsvijesti (spremištu naših nagona, kompleksa, problema i strahova, osobito onih egzistencijalnih) da dopre do svijesti i obradi se u mašti. Na taj se način sadržaji podsvijesti „bezbolno“ priznaju, prihvaćaju i nadvladavaju, kako pozitivni tako i negativni. Ponekad postoje težnje društva ili roditelja da se negativni sadržaji podsvijesti zadrže ondje (potisnutima u podsvijesti), naglašavajući djetetu pozitivne sadržaje, osjećaje, misli, ponašanja, iz straha da ne traumatiziraju djecu ili da djeca ne razviju neprihvatljiva ponašanja, osjećaje i misli. U susretu s djecom, važno je imati na umu da ona znaju kako nisu uvijek „dobra“ i da u njima nekad postoje negativni porivi i tjeskobe koje nije dobro gušiti iz razloga što se dijete na njih još jače može fiksirati.

Upravo po pitanju razvoja moralnog, poželjnog, prosocijalnog ponašanja djece, očigledan je značaj bajki: u njima postoji etički dvoboj dobra i zla koji omogućuje djetetu da uvijek izabere stati na stranu dobra, poštenja, časti, skromnosti i nesebičnosti što se ostvaruje preko identifikacije s dobrim likovima, junacima. Likovi nisu ambivalentni (istodobno dobri i zli) kao što je to u svakodnevnom životu, jer dijete zbog svog stupnja kognitivnog razvoja lakše shvaća razliku između dobra i zla kroz polaritet likova. Zlo postoji u metaforičkom obliku, utjelovljeno u irealnim bićima ili u ružnoći nekog ljudskog bića, dok nositelji ideje dobra imaju uvijek veću moć proizišlu iz pozitivnih osobina kojih su nositelji. Pobjeda dobra nad zlim materijalizira se kao pobjeda nad neprijateljem, bogata materijalna nagrada, ženidba najljepšom ženom (Bettelheim, 2000; Peteh, Duš, 1980; Halačev, 1996).

U najranijoj dobi (do početka druge godine života) dijete ne poznaje i ne priznaje nikakve tuđe potrebe ili pravila izvan svojih neposrednih potreba. Ono je potpuno egoistično i egocentrično, vođeno isključivo vlastitim interesom, doživljajem ugode i zadovoljenjem svojih potreba na licu mjesta. Sredinom druge godine dijete ostvaruje prvi preduvjet za razvoj moralnog ponašanja, odnosno sposobnosti razlikovanja dobra i zla. U to doba sazrijeva djetetovo razumijevanje i mišljenje i osjećaj vlastitog identiteta. Dijete je sposobno razlikovati (na temelju roditeljevih reakcija) „dobro-ja“ i „loše-ja“. Zbog svoje emocionalne ovisnosti i privrženosti majci s kojom se želi identificirati dijete je spremno priznavati autoritet i prihvaćati određena pravila ponašanja. Tako se polako stvara preduvjet za razvoj djetetove savjesti (oko 6. godine se razvija tzv. superego koji u psihoanalitičkoj teoriji predstavlja osobnog „moralnog vodiča“): unutrašnji kontrolor koji prosuđuje što je dobro, a što zlo i koji upravlja ponašanjem u skladu s tim prosudbama.

Bajke objedinjuju sve ljudske težnje kao i neostvarive želje: bijeg od siromaštva (glavni likovi su pastiri, ribari, seljaci, sluge koji bivaju nagrađeni materijalnim bogatstvom), posjedovanje ljepote (glavni likovi dolaze u predivne krajeve, žene se najljepšim djevojkama.,.), objašnjavanje neobjašnjivih pojava (prirodne pojave primitivan um personificira u čudesna bića), ovladavanje prirodom (leteći sagovi), smrću, starošću, i propadanjem (život vječni, napitci za pomlađivanje i sl.). Sve navedeno upotpunjuje želja za pustolovinom, otkrivanjem nepoznatog, dalekog, tajanstvenog i opasnog (Težak, Težak, 1997). Zbog toga narodne bajke nisu nikada zastarjele, bez obzira na suvremene životne uvjete. Uvijek su jednako bliske djeci, prilagođene njihovim težnjama i teškoćama, ne osuđuju već podržavaju i potiču pouzdanje u sebe i u budućnost jer uvijek nude rješenja problema koji opterećuju djecu. Bajke ne prešućuju opasnosti već govore kako je borba protiv životnih teškoća neizbježna, no čovjek ako ustraje na kraju – izlazi kao pobjednik. Taj sretan završetak oslobađa dijete straha. Bajke, dakle, imaju snažno psihoterapeutsko djelovanje – one uvijek sažeto i naglašeno postavljaju određene životne dvoumice. To djetetu omogućuje se s problemom ulovi u koštac u samoj njegovoj srži, dok bi složenija radnja samo zamrsila rješavanje problema. Na primjer, egzistencijalni strah od odvajanja bajke rješavaju utješnom porukom da jedino odlaskom iz sigurnog doma u svijet čovjek može pronaći sebe. Tek tada će uspostaviti trajne međuljudske odnose (pronaći životnog suputnika) zbog kojih neće više morati osjećati separacijski strah (Bettelheim, 2000).

Postoje (moderni) autori koji smatraju da sadržaj bajki može biti štetan za djecu, osobito ako se bajke pričaju u svojoj originalnoj verziji koja je mnogo okrutnija u odnosu na onu koje nalazimo u dućanima. Osnovni argumenti u prilog tome su, da u bajkama postoje zli i osobito okrutni likovi (vještice, zle maćehe, čudovišta, natprirodne sile i sl.) i scene (kanibalizam, odrubljivanje glava, razna fizička i psihička mučenja…) koji u djetetu bude nepotrebne strahove i traume, normaliziraju grozote i sadizam, potiču monarhističke osjećaje i mržnju prema maćehi, oblikuju neznanstveni pogled na svijet itd. Međutim, poznavatelji dječje psihe, ukazuju na činjenicu da je dječji doživljaj bajki sasvim drukčiji od doživljaja odraslih. Okrutne postupke u bajkama djeca ne doživljavaju realno već kao simbole, stoga oni na njihovoj psihi ne ostavljaju nikakve tragove niti ozljede.

Kad se uzmu u obzir potrebe predškolske i školske djece, jasno je da je bajka, u pravo vrijeme upotrijebljena, djetetu korisna i nužno potrebna. Ono što djetetu može nanijeti štetu ili umanjiti korist od bajke jest zloupotreba bajke, svako pretjerivanje, slabo i nikakvo objašnjavanje. Postoje osjetljivija i labilnija te mlađa djeca kod koje bajke mogu izazvati strah no važno je takvu djecu prepoznati i izbjeći u tom trenutku pričati priče sa zastrašujućim elementima. Potrebno je birati dobre i umjetnički vrijedne bajke i razgovarati s djecom o njihovom sadržaju. Djecu treba prvenstveno od malena učiti da je bajka priča u kojoj je sve moguće i koja se ne može na taj način uspoređivati s našom realnošću te da je nastala u doba prije tehničkih i znanstvenih otkrića (Težak, Težak, 1997). 

Razlika između bajki i suvremenih priča je u tome što potonje uglavnom izbjegavaju egzistencijalne probleme: ne spominju ni smrt ni starenje, niti želju za vječnim životom već se bave određenim životnim situacijama i problemima. Iako takve priče u suočavanju djeteta s temeljnim životnim pitanjima imaju daleko manji značaj od bajki, one imaju veliku odgojnu i moralnu vrijednost (Bettleheim, 2000). U suvremenim pričama radnja i likovi nisu pojednostavljeni kao u bajci. One teže većoj životnosti pa nestaje i naglašene polarizacije. Tako likovi nisu nositelji samo jedne (dobre ili loše) osobine, već čak i dobri likovi ponekad griješe. Poanta je da se likovi mijenjaju i razvijaju tijekom radnje i njegovi postupci nisu unaprijed određeni danim osobinama, nego lik svojim postupcima oblikuje svoje osobine. Na kraju se ipak ostvaruje prevaga dobrih osobina što je smisao priče (Halačev, 1996).

Priče govore o ljudima, životinjama, biljkama, stvarima, prirodnim pojavama, o onom što je stvarno i nestvarno, o prošlosti i budućnosti, čudesnim putovanjima i sl. Značajne su priče o djetetovim vršnjacima i njihovim nestašlucima, manama i vrlinama jer omogućuju nesvjesno ili svjesno prepoznavanje sebe i usmjeravanje svog ponašanja prema ponašanju „junaka“ priče koje najčešće prerasta iz negativnog u pozitivno. Pričama o životinjama, koje su djeci vrlo drage i interesantne, uče se ne samo njihovi nazivi, način života i karakteristike već se često putem njih upoznaju tipične karakteristike ljudi i njihovi međusobni odnosi i usvajaju zrnca raznih mudrosti.  Pomoću priča, kao i kod bajki, dijete upoznaje osnovne norme ponašanja, stvara ideale, razvija kritičku svijest, oplemenjuje pozitivne emocije i razrješuje razvojne krize (Peteh, Duš, 1980).

Naposlijetku, pričanje priča ima važnu ulogu u usvajanju materinjeg jezika: pripovijedanje ili čitanje priče potiče djecu da govore, pitaju, pripovijedaju, prepričavaju, opisuju, razgovaraju. Specifično, potiče djecu pravilno govoriti, izgovarati pojedine glasove i riječi, govoriti u rečenicama, slušati govor drugoga, obogaćuje rječnik novim riječima, izrazima i frazama (Peteh, Duš, 1980).

Više o Pragmi na: www.udruga-pragma.hr te na društvenim mrežama:
Facebook, Instagram, X, LinkedIn, YouTube 

Izvori:

1. Anić, V. (1991). Rječnik hrvatskoga jezika. Novi liber: Zagreb.
2. Bruner, J. (2000). Kultura obrazovanja. Educa: Zagreb.
3. Bettelheim, B. (2000). Smisao i značenje bajki. Poduzetništvo Jakić: Cres.
4. Halačev, S. (ur.) (1996). Priručnik za razvijanje moralnog prosuđivanja u djece – Priče o dobru, priče o zlu. Školska knjiga: Zagreb.
5. Peteh, M., Duš, M. (1980). Priče za najmlađe. Školska knjiga: Zagreb.
6. Težak, D., Težak, S. (1997). Interpretacija bajke. DiVič: Zagreb.
7. Murray, M. (2015). Narrative psychology. Qualitative Psychology: A Practical Guide to Research Methods, 85-107.
8. Solar, M. (2006). Rječnik književnog nazivlja. Golden marketing. Zagreb.

Ovaj dokument izrađen je uz financijsku podršku Ministarstva demografije i useljeništva i Ministarstva zdravstva u okviru projekta “Podrška obitelji u zajednici”. Sadržaj ovog dokumenta u isključivoj je odgovornosti Korisnika i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva.