Pragmini stručnjaci ističu: umjesto recepata, roditeljima trebaju smjernice i podrška u odgoju!
U online evaluacijskom ispitivanju kojeg su ispunjavali roditelji i stručnjaci nakon sudjelovanja na jednom od naših predavanja, pitali smo sudionike što misle, zašto roditelji nisu sigurni u postavljanju granica.
Njihovi odgovori odnosili su se na nedovoljnu educiranost roditelja („Nisu dovoljno kompetentni“, „Ne znaju reagirati adekvatno u određenim situacijama“), traženje rješenja na internetu koja su često zbunjujuća, kontradiktorna ili neprovjerena/nestručna („Zbog previše kontradiktornih savjeta koja čuju ili pročitaju, a nisu provjereni“, „Previše koriste internet i tamo traže odgovore“), nepostojanje osobnih granica i nedosljednost roditelja („Nisu ni svoje granice postavili“, „Ne znaju ih ni sebi postaviti“, „Nisu jaki“, „Nisu dosljedni“), straha od reakcija djece i „slabost“ na vlastito dijete, odnosno strah da će ga povrijediti („Misle da ih kažnjavaju kad ih ograniče“, „Jer se boje reakcije djece“, „Ne žele povrijediti osjećaje djeteta ili mu se zamjeriti“), umora i nedostatka vremena roditelja („Umorni, idu linijom manjeg otpora „Nemaju volje nositi se s otporom, iscrpljenost“) ili kombinaciju više čimbenika.
Roditelji nisu sigurni kako postaviti granice djeci jer…
… Nemaju dovoljno saznanja koliko je to važno za djecu i koliko djeca vole granice i rutinu zbog osjećaja sigurnosti.
… Nemaju dovoljno informacija o kvalitetnom odgoju, te previše ‘googlaju’ i truju glave s glupostima što im dodatno radi pomutnju u odluci.
… Nisu ni svoje granice postavili.
… Nisu dosljedni.
… ,Slabost’ na vlastito dijete.
… Većina roditelja se boji da ih djeca više neće voljeti ako postave granice.
… Ne žele povrijediti osjećaje djece, stoga im ugađaju u svemu i time rade veliku grešku koju je kasnije teže ‘ispraviti’.
… Nemaju volje nositi se s otporom, iscrpljenost…
… Roditelji nisu uvijek raspoloženi za postavljanje granica, a još češće za kontrolu postavljenih!
… Premalo vremena su sa svojom djecom, a i kad jesu pitanje je kako provode to vrijeme zajedno.
Znamo kako je za dijete važno da u svojim roditeljskim postupcima i odnosu s djetetom tražimo ravnotežu između discipliniranja i pružanja dovoljne doze roditeljske topline i pozitivnog vrednovanja.
Prava je roditeljska mudrost pronaći tu ravnotežu u prakticiranju svog pristupa odgoju – nju mora roditelj pronaći sam, u konkretnoj svakodnevici, uz kvalitetne i provjerene smjernice koje može dobiti od stručnjaka (jer, kako se često kaže „ne postoji škola za roditelje“).
Kao i gotovo sve u životu, kada je nešto izvan ravnoteže, kada nečeg ima previše ili premalo, tada nastaju problemi. Čini se da nas je pobuna protiv autoritarnog (grubog, odviše strogog i zahtjevnog) autoriteta dovela do toga da izrazit naglasak stavljamo na iskazivanje topline, empatije, nježnosti.
Pozornost na emocionalni odgoj kod djece jest područje o kojem se tek od nedavna govori i ono je izrazito važno, kao i dječja prava. Veliki broj stručnjaka se posebno usmjerio na poticanje roditelja na primjenu pozitivnih ponašanja prema djeci i pažnju na njihova prava, međutim kao da se putem izgubio diskurs o drugoj dimenziji roditeljstva – disciplini.
Stoga se danas, kada primjećujemo da se fenomen „helikopter“ roditeljstva (izrazito zaštitnički roditelji koji stalno upravljaju dječjim životom i stalno su „oko“ njega) potencira i pretvara u „dron“ roditeljstvo (imaju karakteristike „helikopter“ roditelja, ali upravljaju djetetovim životom i iz daljine), sve više upozorava na permisivni odgoj kao izrazito štetan za dijete. S permisivnim pristupom se kombinira i povremeni „odsutni“ roditelj zahvaljujući sve intenzivnijem provođenju vremena pred nekim ekranom, osobito pametnim telefonom. Značajna je informacija da određeni IT i marketinški stručnjaci, poput autora funkcija poput „like“ gumba, sami su upali u vlastite marketinške izume te povremeno zanemarivali svoju djecu kako bi komunicirali i pratili novosti na društvenim mrežama (pogledati dokumentarni film The Social Dilemma). Takva kombinacija roditeljstva predstavlja ozbiljan rizik za obitelj, tu osnovnu jedinicu društva.
U jednom drugom evaluacijskom ispitivanju, sudionici su (također roditelji i stručnjaci, većinom odgojitelji, N=208), odgovarali najprije na pitanje kako procjenjuju roditelje u svojoj sredini, po pitanju strogoće, popustljivosti, pozitivnog autoriteta, nezainteresiranosti i bliskosti s djecom, a zatim kako procjenjuju sebe kao roditelja. Sudionici su sebe procijenili „pozitivnije“, odnosno više prema idealu odgojne ravnoteže: strožima i više pozitivnim autoritetom u odnosu na to kako doživljavaju roditelje u svojoj sredini te sukladno tome, druge su roditelje ocijenili više popustljivima, nezainteresiranima i bliskima djeci u odnosu na to kako sebe doživljavaju u ovim dimenzijama.
U svome radu Pragmini stručnjaci često dobivaju pitanje roditelja „kako djeci postaviti granice?“, „kako disciplinirati djecu?“. Roditelji, svjesni rizika previše permisivnog i previše autoritarnog roditeljstva, traže odgovore kako disciplinirati na adekvatan način, na način da ne traumatiziraju djecu, a opet da steknu njihovu poslušnost. Često traže konkretne primjere, s konkretnim odgovorima i receptom kako postupiti u datoj situaciji. Ono što vidimo kao problem je kada traže recept, umjesto smjernicu. Koja je razlika?
Kada tražimo recepte u odgoju, preskačemo bitnu komponentu našeg temperamenta, karaktera, naše i djetetove osobne povijesti, odnosa s djetetom i – vrlo važan element – konteksta u kojem se neka situacija odvija.
Na primjer, nije isto poslati u time-out ili kutak za smirenje dijete koje je napalo drugo dijete kada je to učinilo isključivo u želji da posjeduje neku igračku ili “iz čista mira“ jer na taj način iskazuje svoj bijes radi rastave roditelja u vrtićkoj, neutralnoj okolini. U prvome će slučaju posljedica koju smo primijenili za njegovo ponašanje imati učinak učenja da određena ponašanja ne dozvoljavamo (naravno uz pojašnjenje djetetu zašto je bilo na „hlađenju“), dok je u drugome slučaju važno, uz primijenjenu posljedicu, provjeriti je li potrebno zadovoljiti i neke druge potrebe djeteta: pružiti mu toplinu i sigurnost u okviru naših mogućnosti, dati veću pozornost osjećajima djeteta, dozvoliti mu da ih iskaže na prihvatljiv način; dati mu više prilika za pozitivnu potvrdu (kroz dodjelu nekih zadataka za koje će se osjećati ponosnim kada ih obavi); vidjeti treba li djetetu dodatna podrška i rad psihologa, socijalne službe te razgovor s roditeljima koji je nužan i da bi vrtićko osoblje znalo zbog čega se dijete ponaša agresivno.
Suprotno od recepata, smjernice nam daju određeni okvir unutar kojeg možemo prilagođavati naše postupke ovisno o svim prethodno navedenim komponentama. Kada govorimo o granicama i discipliniranju djece, postoje provjerene metode koje nam pomažu u postizanju poželjnog ponašanja i suradnje djece.
Pri korištenju članka, molimo koristite:
Pragma (2024). „Kako djeci postaviti granice?“ (I). Pragma: Zagreb. Dostupno na: https://www.udruga-pragma.hr/kako-djeci-postaviti-granice-i/
Objavljeno 2. 7. 2024. godine
Programske aktivnosti programa „Podrška obitelji u zajednici” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta ministarstava.
