„Kako djeci postaviti granice?“ (II)

Stručnjaci Pragme donose pet „negativnih posljedica“ koje roditelji imaju na raspolaganju kada žele reagirati na nepoželjno ponašanje djeteta. Odnose se najviše na predškolsku djecu, ali se uz prilagodbu mogu primijeniti i na tinejdžere.

  1. Odgađanje ili ukidanje nagrade (odlazak na igralište, crtići, neka kreativna aktivnost koju smo planirali zajedno…);
  2. Prirodna posljedica (ako je dijete nešto razbilo, ostaje bez toga);
  3. Ignoriranje ponašanja (kada dijete ne ugrožava sebe/druge/stvari);
  4. Oduzimanje igračke (igračka u time-outu);
  5. Time-out za dijete.

Pri primjeni ovih posljedica (osim ignoriranja), uvijek je dobro najprije uputiti jedno upozorenje djetetu poput „Ukoliko ponovno baciš igračku, morat ću je maknuti i više se nećeš s njome moći igrati danas“. Ukoliko dijete posluša, pohvalimo ga (biti što konkretniji: „Bravo jer si me poslušao i nastavio si se lijepo igrati“). Pri upućivanju upozorenja, jako je važno da dajemo samo ona upozorenja za posljedice koje smo spremni provesti do kraja. Ukoliko se dijete ogluši na upozorenje, slijedi posljedica. Upozorenja izostavimo u nekim situacijama, npr. opasnima kada dijete ugrožava sebe ili druge.

Dobro je djetetu pojasniti za koja ponašanja će slijediti posljedice i da o nepoželjnom ponašanju razgovaramo svaki put kod primjene posljedice – kratko i jasno, bez „propovijedanja“. Opišemo ponašanje koje ne podržavamo i kažemo što će slijediti za takvo ponašanje. Možemo pritom i brojati do tri, kako bismo dali djetetu vremena da reagira. Nakon primjene posljedice, kada su i roditelj i dijete smireni, možemo od djeteta tražiti da nam samo kaže zašto je nastupila određena posljedica ili u cijeli razgovor „uvedemo“ plišance s kojima ćemo razgovarati o onome što se dogodilo, kao i o primjeru lijepog ponašanja našeg djeteta.

Važna napomena je da dijete prije navršene druge godine života nema smisla disciplinirati već je bolje primijeniti metode poput ignoriranja i distrakcije (odvraćanja pažnje) i drugih oblika pozitivnih „intervencija“ kojima smanjujemo otpor djeteta. Djeca do otprilike druge godine nisu sposobna razumjeti proces uzrok-posljedica. Dodatan razlog može biti i taj što do te dobi često govor nije dovoljno razvijen da bismo mogli provjeriti kako dijete razumije određenu posljedicu.

Odgađanje ili ukidanje nagrade

Može se koristiti kao izdvojena posljedica ili u kombinaciji npr. s time-outom, ukoliko dijete krši time-out ili nastavlja s nepoželjnim ponašanjem i nakon time-outa. Djetetu u upozorenju najavimo kako npr. neće moći s nama u trgovinu/neće moći na igralište/gledati crtiće i sl. ukoliko se nastavi tako ponašati. Važno je nagradu ukinuti na smisleni rok, s obzirom na dob djeteta i intenzitet ponašanja: s manjom djecom i kod manjih „prijestupa“ već djece do kraja dana ili jednokratno, s većom djecom i kod ozbiljnijih „prijestupa“ ukidanje privilegije može trajati i dulje.

Prirodna posljedica

Prirodna ili logična posljedica se odnosi na to da dijete ostaje privremeno ili trajno bez nečega čime se npr. igra jer je svojim ponašanjem dovelo do gubitka predmeta. Dijete u igri baca predmete na pod, namjerava baciti plišanca u vodu ili se igra s krhkim predmetom. Upozorimo ga što će se dogoditi ukoliko ne prestane te da mu nećemo moći pomoći doći do tog predmeta. Dijete će možda svejedno izgubiti predmet, ali je potom važno ne pružiti djetetu „utješnu nagradu“ (neki zamjenski predmet), kako bi imalo vremena proraditi gubitak i shvatiti da je svojim ponašanjem ostao bez nečega.

Ignoriranje

I negativna pažnja je pažnja: povici „ne!“, „prestani!“, zazivanje imena, „natezanje“ i „pregovaranje“ s djetetom, su različiti vidovi usmjeravanja naše pažnje prema djetetu. Time potkrjepljujemo ponašanje kojim dijete uspješno doziva našu pažnju te postoji velika vjerojatnost da će dijete to ponašanje ponoviti. Stoga ignoriranjem smanjujemo vjerojatnost ponavljanja ponašanja. Kod jako male djece, dobra zamjena ignoriranju je preusmjeravanje pažnje kao neutralna intervencija na djetetovo ponašanje (zapjevamo s njime, pokažemo mu neki predmet, postavimo mu pitanje i sl.).

Ignoriranje je prikladno koristiti kod „cviljenja“ i plakanja (kada dijete nije fizički ugroženo ili ga ništa ne boli) i kod tantruma (izljeva bijesa), ukoliko tantrum nije nastupio zbog nekih objektivno emocionalno težih situacija (npr. zbog toga što je sestra grubo odbila igrati se s djetetom). Nije ga prikladno koristiti kada dijete ugrožava sebe, druge i stvari – tada moramo brzo reagirati i zaustaviti ponašanje u trenutku. Također, ne možemo ga prečesto koristiti i slati poruku da smo nezainteresiran roditelj. Nekada je djetetu potrebno da ga samo čvrsto zagrlimo i damo mu do znanja da ga razumijemo, iako  mu  primjerice ne dozvoljavamo da se igra s nekim krhkim predmetom.

Oduzimanje igračke

Slanje igračke u time-out je dobra metoda kada ne želimo pretjerano često koristiti time-out s djetetom. Također, ovo je dobro rješenje za sukobe braće i sestara oko igrački – igračku šaljemo u time-out dok se ne uspiju dogovoriti. Nakon time-outa, djeci objasnimo zašto je igračka bila u time-outu (ili „damo“ igrački da sama ispriča zašto) i zatim potaknemo djecu da nam ponove razlog.

Time-out

Time-out kratkoročno lišava dijete za našu pažnju te za sve aktivnosti i stvari koje dijete voli. Važno je time-out razumjeti (kako mi, tako i dijete) kao trenutak „hlađenja“ i prekida komunikacije zbog nastalog „neposluha“ ili neprimjerenog ponašanja, a ne kao kaznu (poput nekada korištene fizičke metode kažnjavanja „klečanja na grahu“) te ga je važno ne zlorabiti i prečesto koristiti ili prijetiti njime za bilo kakvo dječje ponašanje koje nam se ne sviđa. Važno je da dijete razumije što time-out podrazumijeva, kada će nastupiti i da je svjesno opasnosti/neprimjerenosti svog ponašanja za koje želimo upotrijebiti time-out.

Kada ga koristiti? Kod ponašanja koja su opasna  (npr. dijete se penje na namještaj/skače po krevetu/istrčava na cestu), kada dijete nekoga ozljeđuje, kada krši obiteljska pravila (npr. psuje, pogrdno naziva ili viče na roditelje/braću…). To su ponašanja koja nikako ne prihvaćamo i za njih ne izdajemo upozorenja! Možemo ga primijeniti i za lakša ponašanja, ukoliko se dijete ogluši na naše upozorenje (mrvi i baca hranu na pod, odbija pospremati igračke itd.).

Primjer:

„Vrijeme je za večeru. Molim te, pospremi sada igračke i dođi za stol.“

Dijete ne reagira

„Brojim do tri. Ukoliko ne pospremiš igračke, morat ćeš ići u time-out.“

Dajemo djetetu nekoliko sekundi dok sporo brojimo do tri.

Dijete bi već ovdje moglo reagirati pozitivno, što je poželjno pohvaliti!

Ukoliko dijete i dalje ne reagira ili odbija pospremiti igračke, primijenimo time-out:

„Nisi pospremila igračke, tako da sada ideš u time-out“.

Roditelj otprati dijete do stolca za time-out (uzme ga za ruku ili nosi ako dijete odbija) i kaže:

„Ostani ovdje dok ti ne kažem da se možeš ustati“.

Time-out moramo znati koristiti da bi bio učinkovit:

Važan je naš ton glasa koji mora biti neutralan, bez vikanja i prijetnji. Dok dijete pratimo u time-out, ne razgovaramo s djetetom, ne držimo lekcije, ne grdimo dijete, ne raspravljamo; ne uvažavamo isprike, ignoriramo obećanja o promjeni ponašanja, proteste i vikanja! Time-out se daje po principu „1 minuta za 1 godinu“, pri čemu je dobro imati štopericu (na taj način izbjegavamo i molbe možemo li ga pustiti: kažemo mu da o tome odlučuje zvono, a ne mi!).

Time-out mora biti na mjestu koje možemo vidjeti.

Dijete ne smije imati ništa zanimljivo u blizini niti s ikim pričati (stolac okrenut prema zidu) 

Ukoliko dijete krši time-out, vrijeme se broji ispočetka. Ukoliko dijete nastavlja s nepoželjnim ponašanjem ili ne izvrši nešto što smo od njega tražili nakon time-outa, vraćamo ga u time-out, što se osobito može događati u početku primjene ove metode, dok dijete ne nauči da mislimo ozbiljno i dok se ne navikne. Kada tek uvodimo metodu u discipliniranje djeteta, usmjeravamo se na samo jedno ponašanje jer će tako biti lakše i nama i djetetu prilagoditi se. Važno je objasniti djetetu time-out u neutralnoj situaciji i tražiti od djeteta da nam samo opiše što se događa u time-outu.  Djetetu pojasnimo i koja ponašanja će imati za posljedicu time-out. 

Po završetku time-outa ponoviti pravilo koje je dijete prekršilo („zapamti naše pravilo – u našoj obitelji se ne psuje“; „prema drugima se ponašamo pristojno“/“ne tučemo druge“). Ukoliko smo time-out upotrijebili jer nas dijete nije poslušalo (pospremilo igračke prije gledanja crtića/večere/druženja s prijateljem), mora to učiniti nakon time-outa.

Ukoliko dijete krši time-out više puta, možemo uvesti posljedicu ukidanje neke privilegije/nagrade (izlazak u park s prijateljima/gledanje crtića). 

Pri korištenju članka, molimo koristite sljedeće citiranje:

Pragma (2024). „Kako djeci postaviti granice?“ (II). Pragma: Zagreb. Dostupno na: https://www.udruga-pragma.hr/kako-djeci-postaviti-granice-ii/

Objavljeno 3 . 7. 2024. godine

Izvori:  

1. Charmet, G. P. (2000). I nuovi adolescenti. Padri e madri di fronte a una sfida. Milano: Raffaello Cortina Editore.
2. Juhant, M. (2020). Varuh dolžnosti staršev. Mavčice: Črmlj.
3. Juhant, M. (2019). Recepti v vzgoji. Mavčice: Črmlj.
Stručne web stranice:
4. Center for Disease Control and Prevention: https://www.cdc.gov/parents/essentials/toddlersandpreschoolers/videos/index.html    
5. American Academy of Pediatrics: https://publications.aap.org/pediatrics/article/142/6/e20183112/37452/Effective-Discipline-to-Raise-Healthy-Children?autologincheck=redirected

Programske aktivnosti programa „Podrška obitelji u zajednici” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta ministarstava.