Svi znamo priču o dječaku koji nije nikada odrastao, Petru Panu iz Nigdjezemske. Baš tako se ponekad osjećaju mladi koji, izlazeći iz djetinjstva, gotovo „preko noći“ spoznaju da se nalaze na nezaustavnom putu prema odraslosti. Dok drugi jedva čekaju punoljetnost, neki se boje činjenice da se sve više moraju oslanjati na svoje sposobnosti, znanja i vještine kako bi funkcionirali u svijetu. Odgovara im da još malo ostanu bezbrižni, da ostanu djeca. S druge strane, roditelji, koji su prije odlučivali o odlukama i životima svoje djece, sada se trebaju povući i dati prostora mladoj osobi da sama pronađe svoj identitet, svoj hobi, svoju struku, svoj život.
No u nekim je slučajevima proces osamostaljivanja mladih podjednako težak i njihovim roditeljima. Strah od nepoznatog, kako će se njihovo dijete snaći u svijetu „punom opasnosti“, izazova i nepreglednih mogućnosti izbora, može i roditelje i mlade nagnati na to da ostaju „zaglavljeni“ u odnosu koji mladima ne omogućuje osamostaljenje: neki roditelji imaju potrebu zaštititi dijete od životnih teškoća ili patnje kroz koju mora proći pa nastavljaju obavljati obaveze umjesto njega ili su okupirani brigom hoće li njihovo dijete uspjeti; drugi roditelji pokušavaju poticati djecu kaznama i nagradama, trude se pronaći pravo rješenje, no kao da ga ne uspiju naći. Ustvari, često u tim slučajevima primjećujemo, da i djetetu i roditeljima odgovara takvo stanje, kao da igraju igru, u kojoj ponekad i povrjeđuju jedno drugoga, ali su ustvari ovisni jedan o drugome i ne žele se „rastati“ (emotivno).
Pritom se može pojaviti još jedan problem: ukoliko mladi sami primijete brigu svojih roditelja oko njihovog odrastanja ili primjećuju da su roditelji emocionalno opterećeni svojim osobnim problemima, poslom, obiteljskim odnosima, to neminovno utječe na njihov osjećaj nesigurnosti, samopouzdanja. Primjerice, postoje li teškoće u bračnim odnosima majke i oca, promatrajući konfliktne ili nesretne odnose, u očima mlade osobe svijet odraslih može se činiti još težim, neprivlačnijim, odbojnijim. Teško im je promatrati roditelje koji naporno i dugo rade na svojim radnim mjestima pa umorni dolaze kućama, a primanja još uvijek nisu dostatna za kvalitetan život obitelji. Mladima je itekako zastrašujuća spoznaja da ih rad može toliko preuzeti i biti stresan, da neće više imati vremena za bezbrižnost, prijatelje, hobije.
Sve to može utjecati na njihovo povlačenje u svoju sobu, svijet mašte, virtualne igre ili suprotno, u provođenje vremena u društvu sličnih sebi, zanemarujući školske i druge obaveze, ne trudeći se razmišljati dugoročno, već samo da se preživi iz dana u dan. Sve to podsjeća na bezbrižnu Nigdjezemsku našeg Petra Pana. Doduše, povremeno se on mora sukobiti s kapetanom Kuka koji ga, poput nekog glasa unutarnje krivnje, podsjeti da njegovom svijetu može doći kraj: progutat će ga krokodil sa satom (asocijacija na vrijeme koje prolazi, a da mlada osoba ne preuzima odgovornu ulogu u životu) ili će morati napustiti Nigdjezemsku i otići u realni svijet u kojem ljudi odrastaju. Petar Pan na kraju pobjeđuje kapetana Kuku i napokon vlada svojim bezbrižnim svijetom zauvijek… Kako vam se čini ovaj kraj priče? Kako biste htjeli da vaše dijete dovrši priču?
Petar Pan nema roditelje, ali značajni su likovi Zvončice, zlatne vile, Petrove pomagačice i kapetana Kuke, muškarca koji Petra želi pokoriti. Tradicionalnu ulogu oca tako možemo poistovjetiti s ulogom kapetana Kuke u dijelu „pokoravanja“ ili discipliniranja djece, poticanja djece na borbu, na snalažljivost, na ozbiljnost zauzimanja za vlastiti život. Majke se pak često prepoznaju u ulozi Zvončice – one su te koje preuzimaju njegu, brigu o emocionalnom stanju djece, prateći ih budnim okom i primjećujući opasnosti koje vrebaju. Pobjedom nad kapetanom Kuka i ostankom uz Zvončicu, Petar Pan je izabrao ostati u utočištu i sigurnosti svijeta kojeg poznaje, nije se dao odvojiti od Nigdjezemske i ući u nova iskustva, spoznaje, vještine i izazove. Nigdjezemska tako u prenesenom smislu označava neuspjelo i nezrelo odrastanje mladog čovjeka, koji „emocionalnim zaostajanjem“ gubi osvajanje vlastitog identiteta, definiranje svoje zasebnosti i ostvarivanja cjelovite osobnosti da bi bio sposoban stvarati, doprinositi zajednici i na kraju – biti slobodan. Takvi mladi mogu često imati problem ovisnosti – ne samo o psihoaktivnim sredstvima (alkohol, cigarete, droga), već o klađenju, kompjutorskim igricama i sl. – ili se povlače, izoliraju od društva, izostaju s nastave, napuštaju školu, teško uspostavljaju kvalitetne odnose s drugim osobama, egocentrični su, ali i jako osjetljivi, krhki, teško podnose bol i frustraciju te su konfuzni po pitanju pronalaska svog zanimanja i životnog poziva.
Wendy je djevojčica sličnih godina kao Petar Pan, ali drukčije osobne povijesti. Možda predstavlja osobu suprotnog spola u koju se mladi (prvi put) zaljube ili vršnjaka s kojom mladi žele sklopiti blisko prijateljstvo, u nadi da će se s tom osobom dobro razumjeti i zajedno proživjeti svakodnevne izazove. Važna je činjenica da je Wendy, za razliku od Petra, bila spremna vratiti se nakon lijepih iskustava u Nigdjezemskoj u realnost i – odrasti. Kao da je shvatila da, iako je Nigdjezemska divan svijet, a Petar Pan zanimljiva i privlačna osobnost, ostanak u tom okruženju znači osobno zaostajanje u odrastanju. Time predstavlja zdravu zrelu ličnost, koja je odoljela pritisku vršnjaka, odnosno zamamnim čarima svijeta u kojem je uživala te donijela ispravnu (iako možda bolnu) odluku, žrtvujući jedan bliski odnos (ili više njih) uime prelaska u novu fazu života.
Da bi vaše dijete uspješno završilo svoj proces odrastanja, sazrijevanja i osamostaljivanja, potreban mu je prvenstveno roditelj na kojeg će se moći osloniti, koji će ga postupno uvoditi u svijet novih uloga i odgovornosti, roditelj koji će se osjećati sigurno u svojoj ulozi prevladavanja bura adolescencije svojeg djeteta. Važno je da dijete dobije „kompas“ s kojim će se orijentirati kada mu je teško, a to su sve životne vrijednosti koje ste mu prenijeli, kao i pravila i granice ponašanja koja vrijede u vašoj obitelji. Sigurna luka i svjetionik ste vi koji mu signalizirate da ste uvijek tu za njega, iako on povremeno odluta u nesigurne vode. No, važno je da ga puštate, svjesni rizika da vaše dijete može ući u loše društvo, može eksperimentirati sa sredstvima ovisnosti, da ga mogu vršnjaci povrijediti, da može usvajati stavove koji vama nisu bliski; Ali pustiti ne znači da ga izdaleka nećete pratiti i intervenirati kada je to zaista nužno. O vašoj sposobnosti prilagodbe na novu životnu fazu odrastanja vašeg djeteta, uvelike će ovisiti njegova sposobnost prilagodbe. Znati popustiti, ali i zategnuti niti kojima ste povezani s djetetom u odnosu, glavni je izazov roditelja.
Ukoliko niste sigurni kako pristupiti nekom izazovu vašeg djeteta ili ste se donekle umorili u svojoj ulozi roditelja i treba vam ohrabrenje, odmor, osvježenje; teško vam je ustrajati u odlukama i granicama prema djetetu, muči vas krivnja ili pitanje kako biti dobar roditelj, slobodno nam se obratite za savjet.
U savjetovalištu udruge Pragma omogućujemo individualno savjetovanje za roditelje, ali i djecu i mlade koji se suočavaju s teškoćama odrastanja. Više saznajte u rubrici „Savjetovalište“ ili na kontakte: savjetovanje@udruga-pragma.hr, 01 77 89 950. Sve usluge za djecu, mlade i obitelji su besplatne te se provode uz financijske potpore projektima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstva zdravstva i Grada Zagreba. Popis donatora je dostupan na https://www.udruga-pragma.hr/partneri-i-suradnici.
