ADHD ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću jedna je od najraširenijih, ali i najkontroverznijih dijagnoza. ADHD smatra se neurorazvojnim poremećajem sa snažnom nasljednom komponentom. Može se uočiti već od dojenačke dobi i traje do odrasle dobi. Pojedini stručnjaci vjeruju kako je ADHD zaseban poremećaj, dok su drugi skloni smatrati ga samo jednim od simptoma drugih poremećaja, do onih koji smatraju kako se uopće ne radi o poremećaju nego o pokušaju da se patologizira normalno ponašanje koje u nekim područjima života može čak biti i korisno.
Većina se ipak može složiti oko jednoga – pretjerano se široko i često dijagnosticira i liječi. Činjenica je da ponekad može maskirati teže poteškoće i da u obrazovnom kontekstu otežava postizanje zadanih ishoda učenja. Iako postoji određena neurološka podloga, ne postoji biološki test za ADHD, nego se dijagnoza donosi temeljem navođenja simptoma i procjene stručnjaka, zbog čega postoji mogućnost zloupotrebe.
ADHD može se uočiti kod ponašanja djece i problema u određenim zadacima na kojima su takvi učenici brzopleti, ne uspijevaju održati pozornost, ne mogu mirovati, impulzivni su ili pretjerano upadljivog ponašanja. Takva djeca ne moraju biti problematična izvan školskih zadataka, zato je ispravnije ADHD nazivati sindromom, a ne poremećajem.
Ponekad će njihovo ponašanje biti problem zbog kršenja normi ponašanja, ali to nije dovoljan razlog da od ADHD-u i ADD-u govorimo kao o bolesti. Ponekad na učenike s ADHD-om štetnije djeluju predrasude iz okoline nego li stvarna ograničenja povezana sa sindromom.
Odgoj hiperaktivne djece može biti zahtjevan posao. Ona su sklonija testirati granice, često ”odlutaju” mislima, motorički su nemirnija i teže je uspostaviti dosljednu disciplinu uz zadržavanje emocionalne topline prema djetetu. Jednako je tako teško odgajati i obrazovati hiperaktivno dijete ili dijete s poremećajem pozornosti. Svi simptomi navedenih poremećaja imaju nešto zajedničko – otežavaju djetetu stjecanje važne životne vještine koja je potrebna ne samo u obrazovanju nego i u sportu, umjetnosti, u društvenom životu i slično, a to je – samokontrola.
Ponekad smo takvu djecu skloni nepravedno proglasiti neposlušnom, lijenom ili neprilagođenom. Upravo su te etikete ono što najviše utječe na školski neuspjeh djece s ADHD-om. Moguće rješenje bilo bi uključiti djecu u trening koji bi se usmjeravao na stjecanje vještina samokontrole, uz dodatnu edukaciju stručnjaka (i roditelja) kojima je dijete povjereno na brigu. Dobar primjer za to mogu biti igre koje pomažu poboljšati pozornost praćenjem uputa (npr. igra malih detektiva, slaganje puzzli, igra ”Simon kaže”).
Kada ostvare uspjeh u takvim igrama, to za njih postaje tzv. pozitivno potkrepljenje (nagrada) za održavanje pozornosti i dugoročno može pomoći sa školskim uspjehom, ali i puno šire od toga. Pogotovo stoga što istraživanja sugeriraju kako su takve intervencije učinkovite!
Članak je nastao unutar programa “Podrška obitelji u zajednici” koji se provodi uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i ne može se smatrati stavom ministarstava.
