Kako prepoznati da sagorijevam u roditeljskoj ulozi?

Svaki otac i majka, u iščekivanju (osobito prvog) djeteta, neminovno postavljaju sebi pitanje: kako će to izgledati? Kako se to biva roditeljem? Koja su moja uvjerenja po kojima ću se ponašati prema svom djetetu? Kakvo dijete želim odgojiti? Hoću li biti više strog ili topao roditelj? Brojna očekivanja i fantaziranja već oblikuju put po kojem će se kretati kao roditelji, već i prije samog rođenja djeteta. Neki su time više opterećeni u odnosu na druge. Kasnije, neki su više opterećeni svojim „roditeljevanjem“* u odnosu na druge.

Ako ste skloni samokritici, nesigurni oko svojih odluka i izbora, vjerojatno ćete se više opterećivati i svojim postupcima prema djetetu. Istovremeno, ako od sebe imate visoka (vrlo vjerojatno – nerealna) očekivanja u svemu, tako i u roditeljstvu, upravo slažete dobar „recept“ za roditeljsko sagorijevanje. Vjerojatno imate perfekcionističke crte osobnosti, skloni ste tome da vam ništa ne promakne (volite kontrolu), ali i osjećaju krivnje te ste osjetljivi na utjecaj drugih (društva) u oblikovanju svojih očekivanja, uvjerenja i pravila ponašanja. Što ako se prepoznajete u tome? Teško da ćete se toga potpuno riješiti, niti biste trebali jer svoje negativne osobine uvijek možete iskoristiti u svoju prednost, ali veliku razliku možete učiniti ukoliko postanete svjesni na vrijeme svojih obrazaca misli, osjećaja i ponašanja u svakodnevnome životu!  

Naravno da na roditeljski stres utječe više faktora, od temperamenta djeteta, njegovog zdravlja, vašeg fizičkog i psihičkog stanja, materijalne situacije i (ne)zaposlenosti, prisutnosti/odsutnosti oca ili majke, i kvalitete odnosa s njime, do socijalne potpore u okolini i dostupnosti stručne podrške. No tekstom želimo posebnu pozornost usmjeriti na ona nerealna i štetna očekivanja i ponašanja roditelja (majki) koji mogu dovesti do sagorijevanja ponekad na jedva primjetan način, zbog čega su posebno opasna za mentalno zdravlje roditelja i djece.

Kako konkretno izgleda proces sagorijevanja po pojedinim fazama i kako se očituje?

U početku, pri rođenju djeteta, možete osjećati veliki entuzijazam, motivaciju i snagu radi čega vam ne predstavlja problem intenzivno ulagati sebe u odgoj i brigu o svom djetetu poput ovih majki:

• Sviđalo mi se to, sama sam sve odrađivala; bilo je super biti super-majka!
• Nema sumnje da sam hiper-perfekcionist! Zamišljala sam se kao savršenu majku koja nikada neće biti ljuta, koja će uvijek pažljivo i dobronamjerno slušati svoje dijete…
• Stalno trčati tu i tamo, raditi više stvari istovremeno… Mi smo one koje znaju, stoga nastavljamo ulagati svoje vrijeme i energiju… Nastavljamo pripremati obroke, nadzirati domaće zadaće, kupati, čistiti…
• Činilo mi se normalnim da se moram iscrpljivati za svoju djecu, jer se moja majka iscrpljivala za nas..
• Bilo mi je teško zbog lošeg odnosa s vlastitom majkom pa sam čvrsto odlučila da će meni moja djeca biti prioritet…Suprotno onome što je ona bila, imala sam želju biti sve i svugdje za svoju djecu..
• Nisam shvaćala da idem predaleko i da bih trebala stati ili nešto promijeniti.. baš suprotno, imala sam osjećaj da ne činim dovoljno!

Radi se o majkama koje su odlučile dati sve od sebe da uspiju kao majke i da njihova djeca prožive najbolje moguće djetinjstvo. U tome nema ništa loše, osim ako to čine iz krivih motiva i pod svaku cijenu – pod cijenu svog zdravlja. Svoju roditeljsku ulogu mogu shvaćati kao projekt u kojem su djeca centar njihovog svijeta pri čemu su spremne zanemariti sve svoje potrebe kako bi osigurale njihovu dobrobit. Ovo razdoblje intenzivnog, bezuvjetnog i neprekidnog davanja samih sebe može trajati dugo prije nego se počinju osjećati posljedice (mora proći barem 18 mjeseci od djetetova rođenja da bi se moglo ustanoviti radi li se o roditeljskome sagorijevanju, kako bi se ovo psihičko stanje razlikovalo od postporođajne depresije!).

Nakon takvog, možemo reći „medenog mjeseca“ roditeljstva, nastupa fizički i psihički umor odnosno frustracija i stres, što retrogradno prepoznaju i same majke:

• Kada se nedovoljno ne naspavaš, sigurno nemaš dovoljno fizičke snage: gubiš strpljenje, postaješ iscrpljen i ljut!
• Bol u vratu, šum u ušima, glavobolje, vrtoglavice… osjećala sam se kao da sam bolesna i kao da imam temperaturu..
• U toj je točki već prekasno, sagorio si sve svoje resurse i energiju. Unutar tebe je sve prazno… Mentalno i fizički prazno!

Poput svijeće koja je izgorjela, osoba se može osjećati „na dnu“, bez „goriva“, kao da više nema što dati. Ovo je početna faza sagorijevanja u kojoj prepoznajemo stres na nekoliko razina. Na razini tijela, prisutan je stalni umor i manjak energije, tjelesna napetost, češća obolijevanja, pojava simptoma povezanih sa stresom (npr. osip, plikovi, bolovi u tijelu, povišeni tlak, ubrzan puls..). Na razini osjećaja javlja se strah, tjeskoba, tuga, bezvoljnost, ljutnja, razdražljivost, prisutne su česte promjene raspoloženja. Misli su okupirane stalnom brigom o budućnosti, negativnim idejama o sebi i djetetu, otežana je koncentracija na redovne aktivnosti, javlja se zaboravljivost, smetenost. Od ponašanja mogu biti primjetni razdražljivost, nemir, agresivnost i negativne reakcije prema djetetu i članovima obitelji, izolacija od ljudi. Naravno, sve to prate i promjene u navikama i rutinama: mogu se javiti nesanica, promjene apetita i higijene te gubitak interesa za aktivnosti koje su nas prije ispunjavale.

U ovakvom stanju, kako bi doslovno očuvala minimum sebe, svoj goli opstanak, osoba najlakše funkcionira, odnosno preživljava po principu „auto-pilota“:

• Nije mi palo na pamet razmišljati o tome da će jednoga dana ovo sve biti gotovo jer će djeca odrasti. Nisam mogla zamisliti budućnost.. Razmišljati unaprijed je u meni uzrokovalo previše tjeskobe pa je bilo bolje ne razmišljati…
• Najmanja stvar je zahtijevala toliko energije… Nisam imala više energije… pokušavala sam preživljavati… Bila sam poput robota!
• I najmanju promjenu doživljavala sam kao katastrofu. Promijeniti raspored bilo je nezamislivo.. to bi mi bilo previše kaotično.
• Nisam si dozvoljavala naučiti druge načine da obavljam stvari, promijeniti bilo koju naviku i to nije bilo dobro… bila sam poput robota, koji radi automatski, bez energije da razmišlja unaprijed.

Pritom su majke imale osjećaj gubitka povezanosti s djetetom, ali i kontrole nad samima sobom pri čemu kao da su dozvolile osjećati i razmišljati ono što prije nikada ne bi osjetile ili pomislile:

• Bila sam prisutna fizički (s djecom), ali mentalno odsutna. 
• Samo odjednom bih počela histerično vikati na djecu, s visokom dozom agresivnosti… To je bilo poput impulsa kojeg nikako nisam mogla kontrolirati.
• Imala sam ekstremno agresivne misli i ponašanja:…jednom kada sam je odnijela u krevet na popodnevno spavanje, glavom je udarila u rub kreveta i odjednom sam osjetila želju da je ubijem..

Posljednja rečenica zvuči strašno i opasno te doista u sličnim trenucima roditelji mogu predstavljati pravu opasnost za dijete, zbog čega je važan oprez okoline. No, vrlo često takve fantazije i osjećaji izbijaju na površinu nakon što su dugo bili potiskivani, zabranjeni i ne znači nužno da će ih osobe ostvariti. Roditelji koji od sebe očekuju savršenstvo, često sebi nesvjesno brane osjećati i misliti loše stvari o vlastitome djetetu i roditeljskim obvezama jer bi zbog toga mogli osjećati veliku krivnju – krivnju da su loši roditelji. Shodno tome, oni si ne dozvoljavaju priznati da su umorni, da im je nekada dosta djeteta, da trebaju mir, da trebaju druge aktivnosti. Kada su pak iscrpljeni, njihovi obrambeni mehanizmi padaju i sve misli i osjećaji kojih su se ranije bojali, a bili su prisutni duboko u njima, javljaju se u svom punom intenzitetu.

Kako u iscrpljenosti osoba više ne može funkcionirati kao prije, javlja se osjećaj gubitka kontakta sa sobom, a onda i sram pred okolinom zbog svoje slabosti, usamljenost kao posljedica srama i osjećaj krivnje zbog nemogućnosti ostvarenja svojih očekivanja (biti super roditelj):

• Osjećala sam mjesecima da nisam u kontaktu sa samom sobom.
• Čak i kada sam se pogledala u ogledalo, nisam mogla vidjeti sebe; nisam prepoznala sebe…
• Mrzila sam sebe jer se nisam znala nositi sa svime.
• Iako sam bila bliska sa svojom majkom, o tome s njome nisam mogla govoriti.
• Iako mnogo ljudi govori kako ih vlastita djeca uzrujavaju, drukčije je kad netko kaže „ne volim se brinuti o svojoj djeci“. To je društveno i kulturno neprihvatljivo.
• Dani koje sam provodila sama s njome bili su tako naporni. Samo bih obavljala kućanske poslove, pripremala hranu.. osjećala sam se usamljeno, bez društvenih kontakata..
• Nekada sam pomišljala da mi treba vrijeme za mene, ali bih se zbog toga osjećala krivom…I to sve zbog želje da budem idealna majka!

Zaključno, strah da nisu dobri (savršeni) roditelji, bio je presudan kod ovih majki u iskustvu roditeljskog sagorijevanja. Strah da neće biti na razini zadatka, a onda i potreba za osjećajem kontrole nad situacijom i preuzimanje odgovornosti za odgoj djeteta isključivo na sebe, uz zanemarivanje ostalih svojih potreba, neminovno dovodi do ruba katastrofe. Iako je danas koncept „pozitivnog roditeljstva“ vrlo aktualan jer uvažava dječje razvojne potrebe i promiče poželjne vrijednosti odgoja, rezultati studija upućuju na to da bi kod majki sklonih sumnji u sebe i tjeskobi, usko shvaćanje koncepta „pozitivnog roditeljstva“ moglo u njima izazvati kontra-efekt jer bi kod njih želja za savršenstvom preuzela potpuni „nadzor“! Nasuprot težnji za savršenstvom, Winnicottov koncept „dovoljno dobre majke“ (koji naglašava kako savršen roditelj ne postoji) pomaže takvim majkama (roditeljima) sniziti očekivanja te pomiriti se s pomisli da nećemo nikada biti idealni roditelji.

Postavite si pitanja i iskreno odgovorite:

• Kako se osjećate? Jeste li zadovoljni sobom?
• Kada ste se posljednji put osjećali opuštenima, bezbrižnima, zadovoljnima? (danas, jučer, pred dvije godine?)
• Kada ste zadnji put učinili nešto dobro za sebe?
• Od 1-10, koliko se osjećate u stresu u svojoj roditeljskoj ulozi?
• Od 1-10, koliko se osjećate usamljeno u roditeljskoj ulozi?

Ukoliko vam se vaši odgovori ne sviđaju i ne znate kako nešto promijeniti, pozivamo vas da potražite pomoć. U okviru projekta Podrška obitelji u zajednici, Pragma organizira niz aktivnosti namijenjenih mladim roditeljima, od predavanja, radionica do individualne emocionalne i psihološke podrške u našem Savjetovalištu!

* Ovaj je tekst namijenjen i majkama i očevima – ali se odnosi prvenstveno na iskustva majki koje su progovorile o svojim osjećajima i s obzirom na intenzivnost njihove uloge u početnom razdoblju skrbi o djetetu. Izjave majki su preuzete iz studije Hubert, S., Aujolat, I. (2018).

Tekst je nastao temeljem provedbe projekta “Podrška obitelji u zajednici” kojeg podupire Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i “Optimizam i obitelj” kojeg podupire Grad Zagreb.

Literatura:

Profaca,  B., Arambašić, L. (2004): Upitnik izvora i intenziteta roditeljskog stresa, u: Suvremena psihologija 7 (2004), 2, 243-260, Naklada Slap, Zagreb

Hubert, S., Aujolat, I. (2018): Parental Burnout: When Exhausted Mothers Open Up, u: Frontiers in Psychology, 9:1021

Buljan Flander, G. i sur. (2019): Znanost i umjetnost odgoja. Praktični priručnik o suvremenom odgoju za roditelje i odgojitelje. Geromar d.o.o., Zagreb