Svakom je roditelju važno zaštititi svoju djecu od droga i ovisnosti, a svakako ubrajajući tu cigarete i alkohol – čak i ako sami puše ili prigodno piju – mogu biti zabrinuti hoće li njihova djeca naštetiti svome zdravlju kroz ove, uvjetno rečeno, manje opasne, ali vrlo dostupnije tvari. Ipak, realno je da će se i njihova djeca kad-tad izbliza susresti s navedenim psihoaktivnim tvarima. Pritom, roditelji se nadaju da će barem eksperimentiranje s bilo kakvim sredstvom krenuti u što kasnijoj dobi.
Ako se pitamo kada je pravo vrijeme i kako započeti razgovor o drogama s djecom te kako ga voditi, možda nas može uhvatiti zabrinutost da nismo baš najadekvatnija osoba za razgovor s našim djetetom o toj temi (posebno ako o drogama znamo vrlo malo), ili se bojimo da će razgovor biti neučinkovit, da nas djeca neće razumjeti ili imati na umu ono što im želimo reći. Možda se bojimo i nekih „zabranjenih tema“, poput pitanja je li možda i sam roditelj nekada koristio drogu. Možda nam razgovor o tome zvuči komplicirano i rado bismo ga prepustili stručnjacima.
Ništa nas od toga ne treba uplašiti ako znamo da ne možemo o drogama razgovarati jednokratno i sveobuhvatno, već je za to potreban kontinuirani dijalog s našom djecom koji ne uključuje samo puke informacije (koju djeca lako mogu pronaći na internetu) i razmjenu mišljenja o drogama, već svakako uključuje izgradnju toplog, podržavajućeg odnosa roditelj-dijete. Imati roditelje kojima se možemo uteći kada nam je teško i koji nemaju problem razgovarati o bilo čemu s vlastitom djecom, pomaže djeci ne samo zatražiti pomoć od roditelja, već istovremeno gradi njihovo samopouzdanje i otpornost prema nepoželjnim ponašanjima. Ukoliko djeca osjećaju da s roditeljima ne mogu razgovarati ili im je to neugodno (odnosno neugodno je njihovim roditeljima), djeca će odgovore potražiti drugdje, ponekad i kod nepouzdanih izvora. Djeca koja nemaju ispravne informacije nalaze se u povećanom riziku od ulaska u rizična ponašanja, uključujući eksperimentiranje sa sredstvima ovisnosti. A to svakako želimo izbjeći.
Stoga, prvo što bi svaki roditelj trebao napraviti je graditi odnos s djetetom od njegove najranije dobi, prije nego dođe u doticaj s bilo kakvim rizičnim situacijama.
Također je ovdje važno naglasiti kulturološki i društveni utjecaj na stav prema alkoholu. Prema istraživanjima, u Hrvatskoj djeca prvi put dođu u doticaj s alkoholom u vlastitome domu, unutar svoje obitelji. Prvenstveno se to odnosi na „vizualni” kontakt: djeca promatraju i oponašaju roditelje, uče od njih i slijede njihove vrijednosti i stavove. Često se u obitelji podržava pijenje (čašica nakon ručka, pivo za vrijeme utakmice, rakija radi zagrijavanja organizma…) pa djeca mogu misliti da je normalno piti u raznim situacijama i kako je uz alkohol zabavnije i opuštenije u društvu. Također u velikoj mjeri, odrasli (unutar obitelji) već maloj djeci nude da isprobaju alkohol ili da ga barem „pomirišu“, što znaju smatrati simpatičnim i zabavnim. Pritom, roditelji zaboravljaju da djeca najviše pamte emocionalnim putem te, ukoliko je alkohol dio njihovih ugodnih iskustava iz djetinjstva, njihov odnos prema alkoholu u pubertetu i adolescenciji može biti u startu pozitivan. Stoga je dobro imati na umu koliko naše ponašanje i ponašanje naših ukućana može utjecati na vrlo rano formiranje stavova kod male djece o tome tako lako dostupnome psihoaktivnom sredstvu. Roditelji koji ne uviđaju štetnost jedne „pivice“ na vlastito dijete od 11, 12 ili 13 godina, mogao bi pasivno poticati djetetovu ovisnost.
S predškolskom djecom (do 7. godine) nije potrebno ulaziti u detalje o štetnosti droga. Svakako djeci se mogu javiti pitanja o pušenju cigareta, o tome zašto alkohol nije za djecu i pritom su dovoljna kratka objašnjenja kako su te tvari izrazito štetne za dječje zdravlje te da su također štetne i za odrasle, osobito ako ih koriste u velikoj mjeri. Uvijek je dobro iskoristiti situaciju koja se spontano dogodi ili kada vam djeca postave pitanje. Tako, primjerice, obično uzimanje lijeka (antibiotika, sirupa za kašalj i sl.) može poslužiti da djeci objasnite kako se lijekovi koriste izričito na preporuku liječnika koji daje dozvolu da taj lijek koristi isključivo osoba koja ga treba. Lijekovi za odrasle nisu za djecu, kao i obrnuto. Ovdje već svojim stavom roditelj pokazuje kako je protiv bilo kakvog „ilegalnog“ uzimanja lijekova, što će djeca upamtiti i vjerojatno – usvojiti. Ukoliko se na nekom filmu pojavi lik s cigaretom, roditelj može pojasniti radi čega ljudi posežu za cigaretom, ali i kako ona šteti ljudima. Može pritom spomenuti kako postoje i neki drugi loši „lijekovi“ (droge) koje ljudi uzimaju kako bi se osjećali bolje, iako im to čini štetu. Nema potrebe za zastrašivanjem niti da se o tim temama govori s ustručavanjem, docirajući, upozoravajući dijete i sl. jer će dijete to doživjeti kao vašu „tabu“ temu. Važno je da roditelj govori smireno i da dijete osjeti da je njegov roditelj otvoren za razgovor, što će roditelju puno značiti u kasnijoj dječjoj dobi, pubertetu i adolescenciji, kada su djeca inače manje sklona otvaranju roditeljima.
Dob između 8. i 12. godine je svakako primjerena za povremene razgovore na temu, s obzirom da djeca tada već posjeduju neke informacije iz okruženja izvan obitelji ili se čak susreću sa sredstvima ovisnosti u školi i zajednici, promatrajući odrasliju djecu kako puše, piju i sl., a u nekim slučajevima to čine i njihovi vršnjaci. Ponovno, ako ne znate kako početi, dobro je iskoristiti neku situaciju koja se dogodila u školi ili je vaše dijete (ili vi) sudjelovalo na nekoj edukaciji ili radionici ili ste naišli na kakvu znanstvenu emisiju na temu. Dobro je opet imati na umu neutralni ton glasa, želju da s djetetom uspostavite povjerenje više nego da mu prenesete svoj odlučni stav protiv droga (uostalom, istraživanja pokazuju kako najveća većina djece zna da se njihovi roditelji protive konzumiranju bilo kakvih droga). Stoga je dobar način započinjanja razgovora propitivanje što vaše dijete zna i što misli o temi. Dobit ćete njihov iskren odgovor, upravo ako ispunite uvjet da o tome razgovarate otvoreno i bez osuđivanja. Pažljivo slušajte što vam govore i pokažite im da vam je važno što govore. Njihov odgovor vam može pružiti i informacije o tome koliko je dijete odlučno protiv konzumiranja sredstva ovisnosti, tj. privlače li ga u određenoj mjeri. Sada razgovor o osobama koje puše na TV ekranima možete proširiti i reći da je pojavljivanje glumaca s cigaretom dio oglašavanja duhanske industrije te put povećanja prodaje cigareta putem zabavnog ili „umjetničkog“ sadržaja (nekada su to činili putem crtanih filmova).
U ovoj dobi još uvijek imate puno prostora za razgovore o delikatnim temama jer vas djeca doživljavaju najvažnijim autoritetima. Čak i ako taj određeni razgovor ne završi dugotrajnijom diskusijom, vaše će dijete početi razmišljati o temi i stoga imate „otvorena vrata“ za nastavak u drugoj prilici. To i vama daje na vremenu, ako dijete postavi pitanja na koja ne znate odgovor ili shvatite da vam još uvijek nedostaje dobrih i provjerenih argumenata, pa se imate priliku dodatno kvalitetno informirati.
Članak je nastao u okviru trogodišnjeg programa „Pomak“ koji se provodi uz financijsku podršku Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj članka je u isključivoj odgovornosti Pragme i ne može se smatrati stavom Ministarstva.
Izvori:
Livesicience.com: The Drug Talk: 7 New Tips for Today’s Parents (posjećeno 28. 7. 2020.)
Kidshealth.com: Talking to Your Child About Drugs (posjećeno 28. 7. 2020.)
