Mihaela Milanović Poljak: „Kad ti jednom radio i svi njegovi benefiti, a ima ih jako puno, uđu pod kožu, to postaje način života. Danas radim u live programu te uređujem i vodim emisiju Sreća najveća koja je namijenjena roditeljima, ali i svima koji imaju ikakve veze s mališanima“.
Razgovarali smo s Mihaelom o motivaciji za prijavu na Nagradu, kao i njezinim stavovima o čitanju i medijskom opismenjavanju.
Što Vas je motiviralo za prijavu na Nagradu i vjerujete li da ovakvi projekti mogu pomoći u medijskom opismenjavanju djece i mladih?
Želja da svojim radom i znanjem pomognem učenicima, svim mladim osobama kojima smo mi stariji i iskusniji, nužna desna ruka na putu prema sretnom i zdravom odrastanju. Vjerujem da ovakvi projekti mogu pomoći nužnom medijskom opismenjavanju djece i mladih. Želimo mlade osobe sigurne u svoje znanje i s poželjnim ponašanjem u medijskom prostoru, a to samo znači da im mogućnost učenja treba uvijek biti na raspolaganju.
Zašto bi škole, odnosno učenici, roditelji, stručni suradnici trebali poslušati baš Vaš rad i što iz njega mogu dobiti i naučiti?
Rad kojim sam se prijavila pruža široku sliku o važnosti čitanja djeci i s djecom. Otvara nove mogućnosti roditeljima i djeci, prikazuje važnost provođenja projekata koji nam ostavljaju trajno bogatstvo u korist čitanja, a i ukazuje na važnost odabira pravog načina i mjesta čitanja. Gospođa Ivković više je nego stručna za govoriti o ovoj i sličnim temama. Vrlo rijetko, gotovo nikada, u svojim gostovanjima i tekstovima ne ističem da je osoba s invaliditetom. Za nju nema prepreka. Mišljenja sam da i ta činjenica djeci i mladima, ako im mi stariji to prezentiramo na odgovarajući način, može biti poticaj da bez obzira na sve prepreke i nedaće koje svakodnevica pred njih stavlja, budu što kreativniji te da na život uvijek gledaju s vedre strane.
Može li čitanje pomoći u socijalnom i emocionalnom učenju djece i mladih i što za Vas i Vašu obitelj znači čitanje knjiga i slikovnica?
Čitanje je nužno ukoliko želimo da dijete izraste u emocionalno zdravu osobu sa svim socijalnim vještinama. Čitanje nas uči svemu; govorenju, slušanju, razmišljanju, zaključivanju, maštanju, pričanju… Dakle, ako ne čitamo, uskraćujemo djeci ili sami sebi, mnogo. Kao dijete obožavala sam kad bi mi čitali. Sjedila bih mami ili tati u krilu i tada je cijeli svijet bio moj. Onaj bajkoviti iz knjige i stvarni iz krila. Danima smo znali čitati istu slikovnicu jer sam tako htjela, a njih je to ponekad „izluđivalo“, ali nisu odustajali. Oni su tada su znali ono što ja znam tek sada. Čitajući knjige o važnosti čitanja naučila sam da je to razvojna faza djeteta koju, bez obzira što je roditeljima ponekad naporno, treba odraditi kako dijete želi. I danas kada na svojim policama vidim Bambija, Crvenkapicu ili Ježurku, obuzme me poseban osjećaj. Neke dijelove tih priča još uvijek znam napamet. I da, ljubav prema čitanju, sigurno se prenosi s generacije na generaciju. Imajte to na umu.
Kako mladi danas provode slobodno vrijeme – imate li neki dobar primjer i primjer koji može roditeljima skrenuti pozornost na neke opasnosti?
Nostalgični smo prema načinu na koji smo mi provodili slobodno vrijeme pa rado i često kažemo da mladi danas svoje slobodno vrijeme ne provode dobro ili da nemaju adekvatne mogućnosti. Grad Ogulin ima mnogo dobrih primjera. Jedan od njih je Klub mladih našeg grada. To je vrlo aktivna udruga s nizom odličnih ideja i aktivnosti, a ključan je prostor koji im je na raspolaganju, a koji korisnici zaista doživljavaju kao svoj kutak i u njega rado svraćaju. Dakle, pružimo mladima mjesto koje trebaju i traže, postavimo i neke određene granice ako treba, a oni su dovoljno pametni i kreativni da pronađu pravi način provođenja svog slobodnog vremena. Unutar naše obitelj i obitelji par bliskih prijatelja naše djece postoji nepisano pravilo. Naime, jednom mjesečno organiziramo druženje (ručak, izlet, piknik ili npr. samo kavicu u dvorištu) za vrijeme kojeg se svi lijepo družimo, smijemo, razgovaramo i jako puno saznamo o životu naše djece izvan doma što vjerojatno inače ne bi saznali, a što nam omogućava da budemo još bolji roditelji. Svi smo se složili (i djeca i roditelji) da nam je ovo jedan od najdražih prijateljskih rituala.
Na koji način bi mediji mogli pomoći kako bi mladi kvalitetnije provodili slobodno vrijeme, postoji li prostor i želja za suradnju odgojno-obrazovnog sustava i medija u području medijskog opismenjavanja?
Svaki medij, ali baš svaki, trebao bi biti spreman mladima ustupiti dio svog prostora. Potaknuti ih na stvaranje i izražavanje nije lako ali mi bi trebali znati kako. Ipak smo stariji i iskusniji. Zar ne? Radio postaje tu su da ustupe svoj eter, portali rubrike, novine stranice, tv kuće emisije… Škole su mjesta gdje se sadržaji stvaraju, profesori mentoriraju, djeca prezentiraju… Nevjerojatno dobra kombinacija kada se svi udružimo sa zajedničkim ciljem. Kod nas uvijek postoji želja za suradnjom pa iz tog razloga Radio Ogulin gotovo oduvijek ima odličnu suradnju sa školama i dječjim vrtićem, a u našem eteru redovito se slušaju emisije koje stvaramo uz pomoć djece i mladih ili ih oni stvaraju uz našu pomoć. Nisu sve generacije iste, ali u tim situacijama uvijek se nađe netko tko malo pogura stvar pa nastanu odlični sadržaji koji često iznjedre nove kreativce, čak i kolege novinare.
* Mihaela Milanović Poljak je diplomirala novinarstvo 2007. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još kao studentica počela je honorarno raditi na Radio Ogulinu u svom rodnom Ogulinu. Emisiju „Sreća najveća“ je i struka prepoznala kao kvalitetan i poželjan sadržaj te ju je nagradila Srebrnim mikrofonom 2021. godine za jednu od tri najbolje emisije lokalnih radio postaja u Hrvatskoj. Emisija je rezultat zajedničke i dobre suradnje šestero kolega s Radio Ogulina što je posebno veseli i što ovoj, ali i ostalim emisijama radija, daje dodatnu vrijednost.
