Manje vike – više suradnje. Put do djetetove suradnje u obitelji kod djece rane i predškolske dobi

Vjerojatnije je da većina roditelja barem povremeno podigne ton glasa (odnosno viče) na dijete, nego da se uspijeva suzdržati i uvijek kontrolirati svoje roditeljske postupke. Naravno da nije moguće očekivati da će roditelji bezgrješno obavljati svoj zadatak. I vjerojatno je da djeca neće snositi teške (dugoročne) posljedice ukoliko roditelj povremeno pogriješi i ne ponaša se u skladu s poželjnom slikom roditelja. U ovom tekstu skrećemo pažnju na problem učestalog i burnog vikanja i njegove neefikasnosti u odgoju, kao i o mogućim i provjerenim alatima koji olakšavaju uspostavu bolje suradnje s djetetom.

Neki roditelji viču jer misle da je to ponekad potrebna odgojna metoda (pristaše discipliniranja djeteta), neki viču u trenutku kada izgube strpljenje obično nakon višekratnih ponavljanja uputa djetetu. Nekada su roditelji umorni, opterećeni i nervozni zbog drugih događaja i svojih teškoća pa nemaju dovoljno strpljivosti pričekati da dijete slijedi roditeljske upute. U svakom slučaju, vikanjem roditelji vjeruju da će im ton glasa pomoći u siljenju na poslušnost. Pritom, svjesno ili nesvjesno, igraju na kartu djetetovog osjećaja straha i poslušnosti moćnome autoritetu.

Činjenica je da će dio roditelja vikanjem možda i postići poslušnost djeteta, ali je pitanje pod koju cijenu – obično djetetovog samopouzdanja. S druge strane, činjenica je da se brojni roditelji vrte u „začaranome krugu“: vikanja – svađanje – otpor djece, ali bez nekog posebnog rezultata. Obično zato jer pored vikanja, ne primjenjuju primjerene posljedice za djetetovo ponašanje. Činjenica je i da kada roditelj viče, obično to čini jer se osjeća bespomoćnim zbog toga što razumskim pozivanjem na suradnju nije suradnju ostvario.

Razlog zašto je vikanje najčešće neučinkovita metoda pridobivanja djetetove suradnje možemo pronaći u činjenici da vikanje čini uznemirenima i dijete i roditelja, a kada zavladaju (negativne) emocije nad razumom, svatko uključuje svoje obrambene mehanizme kako bi se zaštitio od napada, što vodi do propasti suradnje. 

Neki će se roditelji, nakon scene vikanja, osjećati jako krivima i moguće je da će napraviti nešto da se iskupe, čime šalju dvostruke poruke i zbunjuju dijete koje ne zna je li zaista napravilo nešto loše (“ne smiješ X” – nakon što nastupi osjećaj krivnje: “dajem ti Y”) te dobiva poruku da o roditeljevom raspoloženju ovisi hoće li biti kažnjeno ili ne (“u ovom trenutku sam bijesan sam zbog tvog ponašanja i želim ti dati posljedicu zbog toga” – nakon što nastupi osjećaj krivnje: “učinit ću sve da ne trpiš bol”).

Vikanje može utjecati na stvaranje nezdrave privrženosti roditelju, u kojoj dijete žudi za bliskošću, a u isto vrijeme se od nje štiti, bježi od intimnosti jer ne zna u kojem će trenutku roditelj burno reagirati što kasnije prenosi i u odnose s drugima.

Dijete može postati umjetno poslušno, na način da zanemaruje vlastite potrebe i želje te se pretjerano prilagođava drugima. Narušeno samopouzdanje kojemu vikanje može pridonijeti, može spriječiti razvoj punog potencijala djeteta na svim razinama – od emocionalnog do intelektualnog. Istraživanja potvrđuju da dijete koje je opterećeno emocionalnim previranjima, teško se koncentrira na intelektualne zadatke, učenje, drugim riječima, školske obveze te može imati lošiji školski uspjeh.

Kako umanjiti vikanje i na koje načine pridobiti dijete na suradnju?

Donosimo nekoliko savjeta koje možete primijeniti kod djece predškolske dobi:

• Kada promišljamo o odgoju djece, dobro je uspostaviti dogovor sa samim sobom, ali i sa supružnikom (partnerom). Zajedno ćete donijeti odluku npr. da u vašoj obitelji nećete tolerirati fizičko kažnjavanje, psovke, vrijeđanja itd., što se može odnositi i na vikanje. Bilo bi dobro kada bi se sa supružnikom (i ostalim članovima kućanstva!) dogovorili za signal (riječ, znak, gestu) koji će vas upozoriti na to da gubite kontrolu, npr. gesta za time-out, možda neka smiješna, banalna riječ koja će vas u burnom trenutku možda i opustiti. Uvjet je naravno da na signal reagirate i ne prigovorite osobi zbog toga što vas je upozorila.
• Nastojte se djetetu obraćati smirenim glasom što češće, kada ga pozivate na igru, dajete mu upute za pospremanje igrački ili ga pozivate da obuče pidžamu – kada često vičemo, drugi oko nas nauče se “oglušiti” i na visoke tonove, jednostavno se prilagode, osobito ako nakon vikanja ne nastupe neke posljedice. Zbog toga se roditelji nekada vrte u začaranome krugu, nemoćni da išta postignu vikanjem.
• Da bi miran glas imao učinak, važno je da dijete zna koje posljedice slijede ukoliko ne slijedi neku vama važnu uputu. Važno je da upozorenje da nastupa posljedica djetetu izgovorite jednom i potom dosljedno primijenite posljedicu (v. smjernice o primjeni posljedica za neprimjereno ponašanje djeteta u članku “Kako djetetu postaviti granice”: https://www.udruga-pragma.hr/kako-djeci-postaviti-granice-i/ i https://www.udruga-pragma.hr/kako-djeci-postaviti-granice-ii/).
• Pozitivne posljedice, kojima dajemo priznanje za poželjno ponašanje, jednako su važne: njih koristimo što češće za ponašanja koja želimo da ih dijete ponovi. Kada dijete dobije priznanje, osjeća se važno, snažno, pozitivno i da ga roditelji cijene. Pozitivne posljedice su pohvale, pažnja i zajedničke aktivnosti s djetetom ili nagrade.

Pohvala. Kod davanja pohvale, trudimo se biti jako specifični, poput: „Jako sam ponosna na tebe što si bila hrabra kod doktora“; „Jako si se lijepo igrao s igračkama dok sam prao suđe“, umjesto samo pohvale poput “bravo! jako dobro!”.  

Pažnja i aktivnosti. Djetetu omogućimo više vremena s nama, kroz igranje omiljene igre ili čitanje priča ili mu damo mogućnost posjeta muzeju, kinu itd. Npr. najavite djetetu da ako odradi neku radnju s kojom odugovlači, može dobiti ekstra priču, igru ili aktivnost s vama jer ćete imati više vremena na raspolaganju. Ukoliko odugovlači, nećete više imati dovoljno vremena za onu “ekstra” aktivnost.

Nagrada može biti materijalna, pri čemu je važan oprez i/ili socijalna/osjećajna: poljubac, zagrljaj, „daj pet“, tapšanje, osmjeh. Crtići i slatkiši neka budu prirodne posljedice, ne nagrada („kada završimo večeru možeš gledati crtiće jer najprije moramo jesti!“; „Keks se jede na kraju obroka“).

• Nismo uvijek raspoloženi za nalaženje kreativnih načina za postizanje djetetove suradnje, ali pokušajte to shvatiti kao istraživanje vaše kreativnosti i dječje percepcije, načina funkcioniranja! Može biti i zabavno, ne nužno naporno! Naravno, kako dijete sazrijeva ili kada se određeni benigni “trikovi” često koriste, dijete će ih prozreti i bit će potrebno pronaći neki novi. Budite svjesni da djeca najčešće na običnu uputu, poput  “operi zube”, ne reagiraju odmah ili kada su fazi čestog “ne” koja je normalna i poželjna faza (druga godina života), mogu se suprotstavljati bilo kojoj uputi i tada je dobro tražiti druge načine suradnje, umjesto forsiranja do krajnjih granica.

Primjeri “trikova” koje možete isprobati:

• Brojanje/natjecanje: ponekad djeca vole natjecanje s vremenom ili s braćom/sestrama pa “pali” brojanje do 5 ili 10 kao zadani okvir u kojem trebaju obaviti određeni zadatak.
• Izazov: kada djetetu kažete “ovo mogu djeca koja su malo starija od tebe”, vaše dijete to može shvatiti kao izazov dokazivanja da i on može tu radnju napraviti (naravno, to mora biti nešto za što je dijete zaista sposobno i trebate procijeniti ima li dijete dovoljno samopouzdanja da to shvati kao izazov).
• Zabava: u aktivnost koju želite da dijete napravi, uključite dodatnu “zabavu”, npr. kod pranja ruku djetetu može biti motivacija da usput opere neku gumenu patkicu ili posudicu, kod nošenja tanjura u kuhinju, izazov mu može biti da mu žlica ne padne na pod itd.
• Uključite sebe: kada dijete ne želi odraditi neku aktivnost, kažite da ćete je vi napraviti (“idem ja oprati svoje zube!”). U određenoj dobi (2-3 god.) djeci je važno “svojatanje” igrački, predmeta, pa i aktivnosti te djetetova reakcija može biti: “ne, JA idem oprati zube!”. Ukoliko vas dijete ne slijedi, počnite pjevati i zabavljati se sami dok npr. perete zube što može privući djetetovu zainteresiranost.
• Plišanci (ili druge igračke, čarapa ili priručni predmet koji ćete “oživjeti”): kod malene djece uključite ih u razgovor, što obično djeluje pozitivno čak i kad je dijete izrazito neraspoloženo ili ponekad i tijekom tantruma (u ispadu bijesa, plača). Jednostavno inscenirajte neku scenu s jednim ili više plišanaca (predmeta) koji razgovaraju, s vama, međusobno ili s djetetom, bilo o problemu koji dijete ima ili o radnji u koju želite uključiti dijete ili o nečemu sasvim drugome (prema vašoj procjeni). Dijete se obično odmah zainteresira, makar se još neko vrijeme pretvaralo da nije zainteresirano. No, uskoro zaboravi na problem i uključuje se u razgovor.
• Prihvaćajte djetetove osjećaje, bez njihovog umanjivanja (negiranja). Ne govorite mu što bi trebalo osjećati (“budi hrabar! Nemoj se bojati!”) i nemojte ga ucjenjivati („tata će biti žalostan/ljut na tebe ako ne pospremiš!“). Time ga potičemo da potiskuje svoje autentične osjećaje i stavi “masku” – tako dijete izgubi sebe  i ponaša se sukladno očekivanjima. Dozvolite da dijete izrazi svoje negodovanje, ljutnju, pokažite da ga čujete i razumijete, npr. “vidim da si sada jako ljut jer ti nisam dozvolio gledati crtiće”. Pustite dijete da se neko vrijeme “hladi” i proradi svoj osjećaj, na način da mu ipak ne dozvoljavate neprihvatljiva ponašanja. Možete mu pomoći tako da mu kažete “ne možeš razbijati igračke/udarati namještaj, ali možeš trgati papir, skakati, trčati dok se ne smiriš”. Ponudite mu mjesto i vrijeme za “hlađenje” u kojem ga druge osobe neće ometati ili provocirati. Učite dijete brojati do tri dok udiše i izdiše kako bi se smirilo. Razgovor o situaciji, tjeranje na mirenje s drugima u trenutku burnih emocija, neće imati puno učinka i radije ih odgodite za kasnije.
• Potičite dijete na samostalnost i odgovornost. Higijena, oblačenje, kretanje, sudjelovanje u kućanskim poslovima, sve su to aktivnosti u koje od rana potičemo dijete da što više samostalno u njima sudjeluje, što je korisno i djetetu i roditelju. Djeca koja od najranije dobi sudjeluju u kućanskim poslovima će kasnije biti samostalnija i uspješnija u obavljanju školskih zadaća! 
• Struktura je važna! Rutina daje djetetu sigurnost jer zna što slijedi i time mu je dan predvidljiv. Kroz iste aktivnosti pri večernjoj rutini, s vremenom se dijete “uhoda” u pripremu za spavanje te lakše slijedi same aktivnosti. Priče za laku noć ili maženje s vama prije gašenja svjetla dobar su poticaj za obavljanje svih prethodnih radnji (higijena, presvlačenje itd.). Dnevni ili večernji raspored aktivnosti možete djetetu i slikovno prikazati, a stavljanje pečata za svaku obavljenu aktivnost, može dodatno motivirati dijete.
• Kod davanja uputa, zadržite jednostavan jezik. Mala djeca ne mogu obraditi previše uputa pa budite što jednostavniji, s djetetom idite korak po korak kroz aktivnost (npr.“1. uzmi medu,  2. stavi ga u kutiju, 3. zaklopi kutiju”).
• Ne manje važno: roditelj treba naći način, sukladno dobi djeteta, posvetiti vrijeme sebi i partneru. Dijete se tako uči da nije centar svijeta i da nekada mora čekati. Ukoliko primjećujete da ste cijeli svoj dnevni raspored, ritam života, aktivnosti, svoju energiju podredili djetetu, ali i da pritom kod djeteta razvijate osjećaj da je on vaš centar života i da od vas može zahtijevati sve, bez obzira na njegovo ponašanje (npr. uporno mu kuhate nekoliko ručkova dnevno dok ne “pogodite” hranu koju će pojesti) te počinjete zanemarivati vlastito zdravlje, odnos s partnerom itd., vrijeme je da nešto promijenite. U suprotnome, riskirate sagorjeti (tzv. roditeljski burnout). Kada “napunite svoje baterije” i napravite nešto što vas čini zadovoljnima, makar to bila dnevna šetnja i svjesni razgovor sa samim sobom od 15 minuta, manje ćete biti osorni, nestrpljivi i nezadovoljni te smanjiti vjerojatnost da postanete agresivni prema djetetu/ukućanima.

Više o Pragmi na: www.udruga-pragma.hr te na društvenim mrežama:
Facebook, Instagram, X, LinkedIn, YouTube 

Izvori:  

1. Juhant, M. (2020). Varuh dolžnosti staršev. Mavčice: Črmlj.
2. Juhant, M. (2019). Recepti v vzgoji. Mavčice: Črmlj.
3. Bergin, C., Bergin, D. (2009). Attachment in the Classroom. Educational Psychology Review, 21 (2), 141.–170.
4. Center for Disease Control and Prevention: https://www.cdc.gov/parents/essentials/toddlersandpreschoolers/videos/index.html    

Programske aktivnosti programa „Podrška obitelji u zajednici” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva. Ovaj Projekt provodi se uz financiranje Ministarstva demografije i useljeništva. Ovaj dokument izrađen je uz financijsku podršku Ministarstva demografije i useljeništva i Ministarstva zdravstva. Sadržaj ovog dokumenta u isključivoj je odgovornosti Korisnika i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva.