„Ponekad, kada sam u lošoj fazi ili kada ne mogu zaspati, uzmem Normabel da se smirim. To su mamine tablete. Uzimam ih samo povremeno. Znam da ih ne bih trebala uzimati bez recepta, ali svi to rade. Ne želim psihijatru”. (korisnica savjetovališta Pragme)
Sedativi ili lijekovi za smirenje i lakše uspavljivanje djeluju na način da smanjuju tjeskobu, uznemirenost, uzrujanost, napetost, nesanicu, panične napadaje, različite fobije i djeluju na neka druga medicinska (tjelesna) stanja npr. kod epilepsije i apstinencijskih simptoma pri odvikavanju od alkohola. Pritom, najčešće propisivana sredstva za smirenje su benzodiazepini (npr. lijekovi koji sadrže diazepam, klorazepat-kalium, lorazepam, bromazepam, prazepam, alprazolam i dr., odnosno neki od naziva registriranih lijekova su: Misar, Xanax, Helex, Valium, Klonopin, Normabel, Apaurin, Praksiten, Rivotril i dr.) Ove lijekove mogu propisivati psihijatri, ali i liječnici opće (obiteljske) medicine.
Benzodiazepini, kada se koriste dugotrajno (više od 4 mjeseca), kod otprilike polovice pacijenata mogu izazvati ovisnost (El-Guebaly, Sareen, Stein, 2010), ili u nekim slučajevima se javlja pojava tolerancije, tj. osobama je potrebna veća doza za postizanje istog učinka. Postoje benzodiazepini koji imaju naglo djelovanje (umiruju npr. paniku jako brzo nakon uzimanja), dok drugi djeluju sporije i treba im nekoliko tjedana za postizanje učinka.
Iako se sedativi mogu dobiti isključivo na liječnički recept, u Hrvatskoj, kao i u svijetu, brine rast učestalosti trovanja tim lijekovima te kupovanje na ilegalnom tržištu. Dodatni problem je što su sredstva za smirenje jedni od najčešće propisivanih lijekova. Ponekad se propisuju za konzumaciju po potrebi, dakle, za slučaj pojave nekog simptoma pa ih konzumenti često nose sa sobom „za svaki slučaj“, u slučaju pojave npr. paničnog napadaja.
Činjenica da su ovi lijekovi vrlo rasprostranjeni u domaćinstvima govori o visokom riziku njihove zlouporabe, kako od strane same osobe kojoj su propisani, tako i od ostalih ukućana ili prijatelja: osobe ih mogu povremeno koristiti, po principu samoliječenja, kada im je teško zaspati ili kada se osjećaju loše poput osobe iz početnog citata, a da pritom ne posjete liječnika ili psihijatra koji bi mogao najbolje procijeniti koji lijek i koja doza je za njih najbolja. Benzodiazepinima pribjegava dio osoba u želji za počinjenjem samoubojstva ili samoozljeđivanja, iako predoziranje tim lijekovima u rijetkim slučajevima izaziva smrt, ali su u kombinaciji s alkoholom vrlo letalni.
Istraživanja pokazuju da se učestalost trovanja benzodiazepinima u svrhu samoozljeđivanja (samoubojstva) kreće između 46 do 97,2 % , dok je u jednom domaćem istraživanju taj postotak bio 99 % (Nesek-Adam i sur., 2017), pri čemu se najčešće intoksiciraju osobe (žene) u dobi od 36 do 45 godina. Poznata je zloupotreba benzodiazepina među osobama koje su ovisnici o drogama ili se odvikavaju od ovisnosti (uključujući i alkohol).
S druge strane, zabrinjava činjenica da proizvodnja i distribucija benzodiazepina raste na ilegalnome tržištu te je njihova nabava lako dostupna, kako na tzv. „vidljivom“ webu tako i na darkwebu. EMCDDA (Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama) trenutno prati 30-tak novih benzodiazepina, pod čime se podrazumijevaju ilegalno proizvedena sredstva. U početku su se ta sredstva prodavala kao legalna, nakon čega su u nekim zemljama stavljena pod kontrolu i vode se kao ilegalna dok su u pojedinim zemljama i dalje legalna (npr. u Rusiji gdje se prva takva tvar proizvela). Kriminalne skupine ih sve češće koriste za proizvodnju lažnih verzija uobičajeno propisivanih benzodiazepina, koji se zatim prodaju na ilegalnom tržištu.
Činjenica da su anksioznost i depresivni simptomi sve rasprostranjeniji među populacijom i spadaju u najčešće teškoće mentalnog zdravlja, čak i među adolescentima, da ponekad izrazito ometaju funkcioniranje osobe te da se u nekim razvijenim zemljama propisuju vrlo često, izaziva rasprave među stručnjacima o njihovim prednostima i rizicima, važnosti adekvatne procjene i opreza u propisivanju lijekova te pronalaženju adekvatnih alternativa kako bi se smanjile nepoželjne posljedice. Također, važno je uzimanje lijekova kod ovakvih stanja kombinirati s psihoterapijom koja pomaže u suočavanju s teškoćama nakon što se eventualno teško akutno stanje stabilizira.
Pored lijekova za nošenje s psihičkim stanjima, postoji velika opasnost u korištenju lijekova za ublažavanje bolova. U SAD-u zabrinjava porast zloporabe te pojava ovisnosti o lijekovima za ublažavanje jake boli opioidima (oksikodon, hidrokodon). Pokazalo se da, kako raste potrošnja liječnički propisanih opioida, raste i broj zlouporabe, ovisnosti i intoksikacije sa smrtnim ishodom. Među osobama koje zloupotrebljavaju ta sredstva nalaze se i maloljetnici. Mnogi tinejdžeri radije će posuditi lijekove od ukućana/prijatelja, nego posjetiti liječnika koji bi im eventualno propisao recept za opioide. Podaci još iz prethodnog desetljeća pokazuju kako u SAD-u svaki četvrti adolescent tvrdi da poklanja svoje recepte za opioide, a 10 % ih prodaje. Adolescenti svoje opioide za nemedicinsku upotrebu nabavljaju u 34 % slučajeva od članova obitelji, a u 17 % slučajeva od prijatelja. Zloupotrebe su uglavnom vezane uz ublažavanje fizičke boli (Sherman, Friedman, Rocker, 2014).
Među odraslima (SAD) koji koriste opioide, njih 12,5 % prijavljuje zlouporabu, najčešće zbog fizičke boli (63 %). Većina koji zloupotrebljavaju opioide nemaju propisan lijek od strane liječnika (6 0%), a 40 % njih je opioide dobilo od prijatelja ili rođaka pri posljednjoj zlouporabi (Han i sur., 2017).
Ukoliko osjećate da se teško nosite sa svojim osjećajima, da oni blaže ili intenzivnije utječu na vaše funkcioniranje, javite se svojem liječniku opće (obiteljske) prakse ili psihijatru kako biste procijenili zajedno sa stručnjakom koja vam je pomoć potrebna. Nikada se ne liječite „na vlastitu ruku“ jer nemate znanja ni kompetencije da biste znali dobrobiti i moguće rizike korištenja određenog lijeka.
Iako imaju snažno djelovanje i stoga mogu biti primamljivi u ublažavanju teškoća, fizičkih i mentalnih, osobito kada sami prilagođavate dozu lijeka, imajte na umu kako samo odgađate bol i stvarate potencijalno veliki problem s ovisnošću i predoziranjem. Iz istih razloga ne posuđujte svoje lijekove svojoj djeci i članovima obitelji jer ne znate kako će na njih reagirati. Lijekove koji su vam propisani spremite na sigurno mjesto, smanjujući tako rizik da ih ukućani pronađu.
Pragma (2024). „Ne želim psihijatru, ali trebam tabletu!“ – zloupotreba lijekova za smirenje i ublažavanje boli. Pragma: Zagreb. Dostupno na: https://www.udruga-pragma.hr/ne-zelim-psihijatru-ali-trebam-tabletu—zloupotreba-lijekova-za-smirenje-i-ublazavanje-boli/
Objavljeno 28. 6. 2024. godine
Izvori:
- Mimica, N. i sur. (2002). Benzodiazepini: za i protiv. MEDICUS Vol. 11, No. 2, 183 – 188.
- Nesek-Adam V. i sur. (2017). Trovanje sedativima – osmogodišnje retrospektivno istraživanje u Centru za hitnu medicinu – središnji hitni prijam KB „Sveti Duh“. Medica Jadertina; 47(3-4):153-161).
- EMCDDA. New benzodiazepines in Europe – a review, 2021. Dostupno na: https://www.emcdda.europa.eu/publications/rapid-communications/new-benzodiazepines-europe-review_en.
- Sherman, J.M., Friedman, J.E., Rocker, J.A. (2014). Opioid Abuse in the Pediatric Population: Addressing a Real Public Health Epidemic, Volume 13 – Issue 6 – June 2014. Dostupno na: https://www.consultant360.com/articles/opioid-abuse-pediatric-population-addressing-real-public-health-epidemic
- El-Guebaly, N., Sareen, J., Stein, M.B. (2010). Are there guidelines for the responsible prescription of benzodiazepines? Canadian Journal of Psychiatry, 55(11):709-14. doi: 10.1177/070674371005501104.
- Han, B., Compton,W.M, Blanco, C., Crane, E., Lee, J., Jones, C.M. (2015). Prescription Opioid Use, Misuse, and Use Disorders in U.S. Adults: National Survey on Drug Use and Health. Ann Intern Med. Sep 5;167(5):293-301. doi: 10.7326/M17-0865.
Programske aktivnosti programa „Pomak” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.
