Nalazimo se u vremenu najbržeg tehnološkog napretka ikad. Oko nas je sve digitalizirano, a svijet funkcionira online. Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da su se ljudi, želeći sebi olakšati život nekim tehnološkim novitetima, počeli gubiti u zdravorazumskom pristupu životnoj svakodnevici. Koliko god u vremenu pandemije bilo poželjno ostajati u svojim domovima i stvari rješavati putem online platformi, toliko je važno spomenuti da se imunitet našeg organizma gradi i jača na svježem zraku, bez ekrana i u dobrom društvu. Pronalaženje granice između te dvije krajnosti postaje sve teže, ali što se događa kada oni najmlađi postaju žrtve tehnologije i kako tome stati na kraj?
U programu „Podrška obitelji u zajednici“ (koji se provodi uz potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike) pažnju posvećujemo roditeljima: današnjim, a i onim budućim, koji trebaju dodatnu podršku u odgoju svoje djece.
Kako dijete uči komunicirati?
Najvažnija postavka socijalnog učenja kod djece temelji se na interakciji, odnosno razmjeni verbalnih i neverbalnih oblika komunikacije naizmjeničnim davanjem i primanjem. Da bi dijete moglo razviti ispravne jezične obrasce, potrebno je s njim od prvog dana života razmjenjivati informacije, čak i onda kada nam se čini da nas ništa ne razumije. Djeca, promatrajući svoje roditelje i skrbnike, imitiraju njihove obrasce ponašanja jer su to jedini modeli koje imaju. Ako roditelji djetetu pokazuju pozitivne emocije i uzvraćaju mu na njegove pokušaje komunikacije, dijete se osjeća ugodno, nagrađeno i zadovoljeno.
U prvim mjesecima života, djeca komuniciraju plakanjem. Njihov plač signalizira potrebu za hranom, utjehom ili nekim drugim podražajem. U većini situacija roditelji znaju prepoznati djetetove potrebe po vrsti njegovog plača. Odgovaranje na djetetove potrebe u ranoj dobi ima značajne povezanosti s odgovaranjem na roditeljske zahtjeve u kasnijoj dobi djeteta. Drugim riječima, ako dijete razvije odnos povjerenja i privrženosti s roditeljima u ranom djetinjstvu, bit će suradljivije i poslušnije tijekom kasnog djetinjstva te adolescencije.
Međutim, problem nastaje kada dijete umjesto živog sugovornika gleda lik na ekranu. Iako mozak u tom trenutku prima pregršt podražaja, dijete će razumjeti ono što lik govori, ali će teško znati razgovarati jer s tim likom nema vrstu komunikacije usmjerene na naizmjeničnu razmjenu informacija, odnosno interakciju. Da bi dijete moglo razviti govor, mora vidjeti ispred sebe osobu koja je usmjerena točno na njega, koja jasno i sporo izgovara rečenice i koja koristi emocionalne geste tijekom govora. Pritom sugovornik treba uvažavati i djetetove komunikacijske izraze te mu davati do znanja da ga sluša i razumije. Takva vrsta komunikacije koju stručnjaci nastoje poticati kod roditelja zove se govorom usmjerenim na dijete.
Jesu li crtići zaista toliko bezopasni?
Problemi u odgoju postaju sve brojniji i češći u današnjem modernom roditeljstvu. Unatoč trudu kojega roditelji ulažu u odgoj djeteta, pritisak društva po pitanju određenih segmenata roditeljstva postaje sve izraženiji. Tako se tema tehnologije u ranom djetinjstvu sve češće počinje doživljavati kao nešto o čemu više nema smisla raspravljati jer je internet ionako došao u svaki dom. No, ako uzmete u obzir da u mnoštvu informacija koje možete pronaći na internetu niti odrasli ponekad ne znaju razlučiti što je istina, a što laž, svijest o problemu djece u virtualnom svijetu dolazi do izražaja. Nažalost, roditelji su premalo educirani o mračnim stranama virtualizacije, posebno kada je u pitanju riječ o virtualnom nasilju i scenama agresivnosti koje se javljaju čak i u naizgled najbezazlenijim dječjim crtanim filmovima.
Kako bi bilo jasnije koliko je to zastupljeno, nekoliko znanstvenih studija je potvrdilo ove pretpostavke. Mlinarević (2004.) navodi da dječja televizijska emisija u trajanju od jednoga sata u prosjeku prikazuje 26 scena nasilja. Mummendey (2001.) ističe kako je često gledanje nasilja na televiziji povezano s gledateljevom spremnosti na agresivnost te se uz to oblikuju i stavovi prema agresiji. Erwin i Morton (2008.) ističu kako 39 % programa za djecu sadržava nasilne sadržaje. Uz to, Aronson i suradnici (2005.) navode da su brojna istraživanja pokazala da 78 % televizijskih programa ne sadrži kaznu ili kajanje zbog agresivnosti. Nadalje, Eron (1987.; prema Aronson i sur., 2005.) navodi da su djeca koja su izložena većoj količini nasilja na televiziji, sklonija većem iskazivanju nasilja u adolescentskoj i odrasloj dobi.
Hiperpažnja i problem koncentracije
Zbog prebrze razmjene informacija koje mozak dobiva tijekom gledanja crtanih filmova, nemoguće je usmjeriti se na određenu scenu i analizirati je. Djeca gledajući crtane filmove koriste hiperpažnju koju neki autori znaju nazivati i lebdećom pažnjom, jer je nije moguće dugo zadržati zbog njezine površnosti. Primanjem informacija s ekrana, mozak ne stiže svaku od njih posebno obraditi na dubinskoj razini. Za dječji mozak, koji se u prve tri godine razvija najbržeg ikada tijekom odrastanja, nemogućnost analiziranja određenih informacija na dubinskoj razini stvara kasniji problem usmjeravanja koncentracije i održavanja fokusa. Zato danas imamo sve više djece koja se ne mogu usmjeriti na učenje duže do 10-15 minuta, upravo iz razloga jer mozak nije naučio obrađivati informacije na dubinskoj razini uključujući više moždanih regija. Kako bi doskočili tome, stručnjaci su se počeli usmjeravati na podizanje svijesti o važnosti slikovnica u ranom djetinjstvu kao alternative crtanim filmovima i pretjeranoj ekranizaciji djece od najranije dobi. Naime, čitanje slikovnica je zaista jedna od omiljenih dječjih aktivnosti, a ako uzmete u obzir da podrazumijeva i roditeljsku suradnju te provođenje kvalitetnog vremena u obitelji, dolazi i do brojnih drugih pozitivnih posljedica kao što je razvoj privrženosti, povjerenja, kreativnosti i mašte.
Ima li dana bez ekrana?
Ako se samo malo bolje potrudimo, shvatit ćemo da je današnje roditeljstvo, unatoč tolikim izazovima, ipak stvar vlastitog truda i rada roditelja. Umjesto da pribjegavate jednostavnijim, ali ne toliko kvalitetnim načinima provođenja vremena s djetetom, pokušajte se prepustiti vlastitoj kreativnosti i potruditi oko realizacije aktivnosti s djetetom. Ekran je uvijek najlakše i najbrže rješenje, no dugoročno gledano ne stvara nimalo pozitivne temelje dječjeg rasta i razvoja, posebno po pitanju kognicije i motorike. No, zajedničke igre na otvorenom koje uključuju motoričke vještine su najkvalitetniji način poticanja djetetovog razvoja, zato što tijekom takvih aktivnosti rade apsolutno sve moždane regije.
Osim takvih vrsta igara, postoje i one koje su posebno usmjerene na razmišljanje i kritičko promatranje stvari. Čitanje slikovnica, izrada jednostavnih igračaka, učenje ritmičkih brojalica i jednostavnih pjesmica – sve je to nešto što je djetetu izrazito zanimljivo, ne samo zbog sadržaja aktivnosti već zbog činjenice da zajedno sa svojim roditeljima provodi vrijeme te od njih dobiva pozitivna potkrepljenja. Ako samo uzmete u obzir da se svaka stranica slikovnice može s djetetom tumačiti na neki drugi način te da ne trebate uvijek biti usmjereni samo na tekst koji piše na stranici, već nakon nekog vremena možete zajednički stvarati nove priče na temelju istih slikovnih prikaza, shvatit ćete koliko mogućnosti imate samo s jednom vrstom aktivnosti koja uopće nema veze s tehnologijom.
Djeca najviše od svega trebaju i žele vrijeme sa svojim roditeljima koji će se potpuno usmjeriti na njih i učiti ih novim informacijama. Djeca posebno reagiraju na one priče koje su im majke pričale još dok su bili u trbuhu, odnosno u posljednjim tjednima trudnoće. Kvaliteta povezivanja starih informacija s novima je izrazito važna za razvoj dječje mašte i kreativnosti koje su dugoročno toliko bitna odlika ličnosti koja igra važnu ulogu u svim područjima života. Upravo se kreativnim načinima zabave, zajedničkom izradom slikovnica, čitanjem bajki, crtanjem i bojanjem likova, razvija dječja mašta, kreativnost i fina motorika te se potiče njihova želja za otkrivanjem i istraživanjem svijeta. Najvažnije od svega, gradi se kvalitetan odnos s djetetom koji će se višestruko vratiti tijekom njegovih odraslih godina.
Pragma©
Članak je nastao unutar programa „Podrška obitelji u zajednici“ udruge Pragma. Program se provodi uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i niti pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta ministarstava.
Izvori:
Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R.M. (2005.). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate.
Erwin, E. J. i Morton, N. (2008.). Exposure to media violence and young children with and without disabilities: Powerful opportunities for family-professional partnerships. Early Childhood Education Journal, 36(2), 105-112
Mlinarević, V. (2004.). Djeca i televizija. Stručni i znanstveni skup Rastimo zajedno, 3, 39-45.
Mummendey, A. (2001.). Agresivno ponašanje. U M. Hewstone i W. Stroebe (Ur.), Socijalna psihologija (str. 261-289). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Vasta, R., Haith, M. i Miller, S.A. (2005.). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Fotografija: FunkyFocus – Pixabay.
