Svaka kriza narušava našu sposobnost suočavanja sa stresom i nužno podrazumijeva potrebu za prilagodbom. Intervencije nisu nužne kako bi spriječili krizu (to je često nemoguće), niti kako bi zaustavile pojavu akutnih simptoma (trenutačnih osjećaja nesigurnosti, straha ili tuge), već radi prevencije pojave težih simptoma i akutnih stanja.
Svaka intervencija (tretman) započinje procjenom, a pri tome je iznimno važno pravilno odabira „pravog trenutka“. Pomoć koja je ponuđena ili pružena prerano, dok osoba nije spremna suočiti se s traumom, neće polučiti željeni učinak, jednako kao niti tretman koji je pružen prekasno. Po završetku krize osobi treba u prosjeku oko 4 do 6 tjedana, a nekada i dulje, da ponovno uspostavi ravnotežu i počne normalno funkcionirati. Ta „nova“ ravnoteža može biti drugačija od one prije kriznog događaja. Jednostavno rečeno: možemo postati bolji ili ne.
Važnost „privrženosti“ u krizi
Kriza može narušiti povezanosti među članovima skupine jer se ljudi različito nose sa teškim emocijama i prirodno je da se okreću svojoj sigurnoj bazi – najčešće užem krugu obitelji i prijatelja. Nekada to znači (privremenu) zatvorenost za druge grupe, aktivnosti i zajednice – najčešće poslovne. Jako je važno prepoznati i osvijestiti doživljaje te svim uključenima olakšati prilagodbu na nove okolnosti. Komunikacija je i dalje ključno rješenje, a u krizi je posebno naglasak na empatičnom slušanju, normaliziranju doživljaja (svojih, ali i sugovornikovim), iznošenje isključivo točnih i provjerenih informacija (lažne vijesti pojačavaju doživljaj panike), usvojiti djelotvorne načine suočavanja sa stresom te pokušati razumjeti širi kontekst krize na čitavu zajednicu.
Koja je uloga stručnjaka u krizi?
Stručnjaci su često prva crta obrane i zaštite mentalnog zdravlja društva, oni od kojih očekujemo jasne i nedvosmislene odgovore i ponekad, nažalost, jednostavna i brza rješenja. Kada je u pitanju mentalno zdravlje djece i mladih, stručnjaci tu mogu dati veliki doprinos. Primjerice, slušanjem, poticanjem razgovora, pružanjem utjehe umjesto odgovora koje nemaju, logičkim argumentima osporiti uvjerenja o vlastitoj krivnji, istaknuti kako su neugodne emocije odraz osjećaja bespomoćnosti koji je normalan i sl. Na poseban način su djeci i mladima važni učitelji i nastavnici, koji oblikuju posebnu okolinu u kojoj se mogu poticati životne vještine i koja uvelike doprinosi stvaranju psihološke otpornosti, ukoliko je dobro organizirana. No, i stručnjaci su isto ljudi koji krize proživljavaju slično kao i ostali. S obzirom na očekivanja, mogu biti manje spremni potražiti stručnu pomoć ili podršku (npr. neki oblik supervizije), ili im ona nije pod jednakim uvjetima dostupna i tada govorimo o riziku od profesionalnoga sagorijevanja.
Kriza i emocije
Panika ometa ili onemogućuje naše funkcioniranje, a uključuje tjelesne reakcije poput ubrzanog rada srca, znojenja, ubrzanog disanja, kratkoće daha, stezanja mišića, grčeve u želucu itd. Znamo kako je evolucijski odgovor na strah i paniku boriti se ili pobjeći. No, suvremene prijetnje rijetko zahtijevaju fizičku aktivnosti nego upravo suprotno, strpljenje i mirovanje, drugačije mentalne strategije i emocionalne vještine. Ukratko, radi se o neprirodnim i često više psihološkim prijetnjama!
Panika uključuje i uznemirujuće misli, katastrofična predviđanja loših ishoda, pesimizam, strah, dezorijentiranost, zbunjenost i blokadu te emocije straha, očaja, bespomoćnosti, tuge i brige. Ako potraje, strah prerasta u patološki oblik tj. paniku ili ,,strah od straha’’ – kada će javiti, gdje, što će nam se dogoditi. S vremenom možemo početi osjećati sram zbog svojih osjećaja, možda čak i ljutnju na svoje stanje ili radi nerazumijevanja okoline.
Kod tuge razlikujemo klasičnu (nedostatak voljenih, gubitak, bolest) i tzv. anticipatornu tuga – unaprijed tugujemo zbog lošega što pretpostavljamo da nam budućnost može ili hoće donijeti. Tijekom šest različitih faza tugovanja osoba proživljava širok spektar emocija, od nevjerice i šoka do depresivnosti i očaja. Posljednja faza odnosi se na prihvaćanje, prilagodbu, pronalaženje smisla i potencijalno sreća – iako je to ponekad nerealističan imperativ modernoga društva. Nažalost, često tugovanje „zapne“ na nekoj od ranijih faza te osoba nikada ne prođe zdravu fazu adaptacije.
Krivnja se može opisati kao (bezuspješni) pokušaj nošenja s vlastitom bespomoćnosti, osjećaj kojim pokušavamo vratiti kontrolu. Uključuje uvjerenje kako smo mogli nešto spriječiti, napraviti drugačije, iskoristiti vrijeme i slično. Možemo osjećati krivnju radi konkretnog ponašanja ili zbog vlastitih emocija (sebičan sam, nezahvalan…). Nesigurnost se javlja kada imamo potrebe koje ne znamo kako zadovoljiti ili ih nismo ni svjesni pa ne znamo što nam treba da bi nam bilo bolje – tu nastupaju vještine samosvijesti i emocionalne inteligencije. Ako si ne uspijemo pomoći, prestat ćemo se truditi. Tako nastaje tzv. naučena bespomoćnost.
Stres i sagorijevanje
Važno je primijetiti prve znakove stresa i svoje primarne (prirodne) reakcije na stres. Primjerice, kratkom refleksijom kroz nekoliko pitanja možete doći do približno točne procjene.
Kako se ponašate kada ste pod stresom?
Obavljate li stvari automatski, ne razmišljajući o svojim osjećajima, kao da ste na „autopilotu“?
Ili ste se iscrpljeni, bezvoljni, depresivni, dižete ruke od svega?
Osjećate li paniku, gušenje, lupanje srca?
Gubite li kontrolu, npr. ponašate se drugačije nego inače, drsko odgovarate i slično?
Stres je neugodan osjećaj uznemirenosti, pritiska, tjeskobe i straha, a stres na radnom mjestu povezan sa zahtjevima radne uloge i posla. Česti simptom je fizička, ali i emocionalna iscrpljenost (preplavljenost). Sagorijevanje je dugotrajna iscrpljenosti stresom koji je veći od naše sposobnosti da se s njime nosimo (Maslach, 2015.). Uz iscrpljenost, može se javiti emocionalno distanciranje te osjećaj nekompetentnosti. Stres je važno prepoznati, što nije uvijek tako jednostavno! Ne reagiraju svi jednako na stres – jedni se povlače, drugi se „igraju vatre“, treći mogu biti agresivni, buntovni, rastrošni ili ekstremno štedljivi. Važno je razlikovati stres koji proizlazi iz radne uloge od stresa koji ima izvor u drugim područjima života, ali i kronični (uglavnom povezan s karakteristikama osobe i radnoga mjesta) te akutni stres (uglavnom povezan s okolnostima).
Sagorijevanje se tradicionalno povezuje sa situacijskim faktorima (obilježjima radnog mjesta i specifičnim radnim zadacima te uvjetima rada), čime se na neki način zanemaruju osobine ličnosti pojedinca, posebno u zanimanjima koja podrazumijevaju neposredan rad s ljudima gdje do izražaja dolaze ne samo profesionalne kompetencije, nego i osobine ličnosti kao što je emocionalna inteligencija. Ulaganje emocionalnoga napora u tzv. pomagačkim zanimanjima može dovesti do emocionalne iscrpljenosti, koja je jedan od glavnih prediktora sagorijevanja na poslu.
Kako se suočiti sa stresom?
Predstavlja niz misaonih, emocionalnih i ponašajnih postupaka kojima nastojimo djelovati na stresnu situaciju. Stres je češće posljedica naše percepcije situacije (kao teške, nesavladive) ili nas samih (mi smo nesposobni, nekompetentni, nesretni). S obzirom na procjenu situacije, biramo strategije suočavanja. Mogu biti nesvjesne dok ih ne osvijestimo!
Kako „biramo“ strategije suočavanja sa stresom? Puno važnih faktora igra ulogu: zdravlje, ličnost, vještine rješavanja problema, socijalne vještine, vjerovanja o Bogu i smislu života, lokus kontrole, socijalna podrška, materijalni resursi itd. Tri su šire kategorije: usmjerenost na rješavanje problema ili na rasterećenje te izbjegavanje.
Suočavanje usmjereno na problem su sve strategije kojima djelujemo na ono što izaziva stres te nastojimo riješiti problem. Npr. odraditi zaostale izvještaje umjesto da odgađamo i produljujemo stres. Suočavanje usmjereno na emocije odnosi se na emocionalno rasterećenje. Npr. naći distrakciju, pronaći nešto pozitivno u situaciji, okrenuti se hobijima, pomiriti se sa trenutnom situacijom ili tražiti utjehu. To je i dalje aktivno suočavanje, jer činimo nešto po pitanju doživljaja stresa, pod pretpostavkom da smo dobro procijenili kako na sam stresor ne možemo utjecati. Suočavanje izbjegavanjem je kada se pokušavamo udaljiti od stresora, ali i od vlastitih emocija. To nije učinkovita strategija jer negiramo problem, odugovlačimo s rješenjima, potiskujemo emocije ili se čak osamljujemo, okrećemo sredstvima ovisnosti, pretjeranom maštanju, destruktivnost – pa čak i psihozi u ekstremnim slučajevima.
Što pomaže?
Briga za sebe, odnosno naučiti brinuti o vlastitim potrebama, otkriti vlastite načine suočavanja sa stresom, pronaći podršku. Pomagač koji brine o sebi, pruža dobar primjer drugima. Važno je da si dopustimo priznati da smo pod stresom i da je to normalno, nije znak da smo loši stručnjaci i/ili ljudi. Dobro je svaki dan pronaći načine da brinemo o sebi, kroz kratke pauze ili zabavne/zdrave aktivnosti. Nađite podršku u okolini – ne morate sve sami. Naučite reći NE aktivnostima i ljudima koji vas dodatno iscrpljuju. Naučite razlikovati bitno od nebitnog, tj. postaviti prioritete – u poslu, ali i u životu. Učite se biti zadovoljni trudom, a ne samo uspjehom. Njegujte samopoštovanje i ne uspoređujte se s drugima. A za posebno teške simptome ne ustručavajte se potražiti stručnu (ili kolegijalnu) pomoć.
Članak je nastao unutar projekta „Opiši me!“ udruge Pragma. Projekt se provodi uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i niti pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva.
Fotografija: Ryan McGuire – Pixabay.
