O velikom europskom fenomenu ranog napuštanja školovanja progovara predsjednik udruge Pragma Nedjeljko Marković, diplomirani socijalni radnik. Udruga Pragma je bila jedna od prvih hrvatskih udruga koja je temu ranog napuštanja školovanja prepoznala kao obrazovni i socijalni problem.
Gospodine Markoviću, jedan od ciljeva Europa 2020 je i snižavanje stope napuštanja školovanja ispod 10 % do 2020. godine. Je li to doista veliki socijalni i obrazovni problem?
Europske statistike govore kako je 1 od 10 mladih osoba u EU završilo niže sekundarno obrazovanje, ili niže, i nisu više u obrazovanju, a imaju između 18. i 24. godine – oni se smatraju da su osobe koje su rano napustile obrazovanje. Ili, 1 od 10 mladih u EU u dobi između 14. i 16. godine ne pohađa školu, ispali su iz obrazovanja ili osposobljavanja, ne pohađaju neko obrazovanje nakon završenog niže sekundarnog obrazovanja ili su pali završni ispit na kraju svog višeg sekundarnog obrazovanja. Sama definicija nam govori koliko je raznolika ova skupina mladih te da ne postoje jednostavni „recepti“ kako ih uključiti u svijet obrazovanja koji je dokazani model borbe protiv siromaštva, osposobljavanja koje postaje nužno za brze tehnološke promjene u radu, ili kako ih zaposliti na tržištu koje traži kvalificirane i visokomotivirane radnike. Kao politički problem je rano napuštanje školovanja prepoznato u Europskoj uniji od lipnja 2011. godine kada su ministri obrazovanja usvojili Preporuku o politikama za smanjenje ranog napuštanja školovanja koja je trebala biti obuhvatna i politika utemeljena na dokazima (umjesto politike utemeljene na nagađanjima i donošenju odluka temeljem osjećaja), a poslužila je i kao sredstvo suradnje između zemalja članica. Rano napuštanja školovanja se dokazalo i kao opasnost za socijalnu isključenost i siromaštvu, kao i druge posljedice – dugotrajnu nezaposlenost, lošije zdravlje, veće socijalne troškove…
To znači da ovaj problem je tek u zadnjih 10tak godina primijećen u stručnoj i političkoj javnosti?
Da, možemo reći da je relativno kasno primijećen, ali su učinjeni brojni koraci. Od 2011. do 2013. godine je Radna skupina za rano napuštanje školovanja izradila primjere dobre prakse u Europi i svoj rad predstavila u 12 glavnih poruka za donositelje odluka. Neke od tih poruka su aktualne i danas za većinu zemalja članica Unije npr. osigurati dugoročnu političku i financijsku obvezu o smanjenju ranog napuštanja školovanja i dati im veliku političku važnost; osigurati da su djeca i mladi u središtu svih politika za smanjenje ranog napuštanja školovanja, te da se njih glas uzme u obzir kada se izrađuju i provode takve politike; izraditi i provoditi održive nacionalne strategije za smanjenje ranog napuštanja školovanja koja mora obuhvatiti preventivne, intervencijske i kompenzacijske mjere; dati podršku u suradnji škola, lokalne zajednice roditelja i učenika u razvoju škola te promovirati jaku predanost svih dionika u nastojanju da se smanji rano napuštanje školovanje – uključujući i lokalnu poslovnu zajednicu.
Je li se što promijenilo nakon tih preporuka Radne skupine?
Taj rad su slijedile i brojne konferencije organizirane od Komisije, a koje su pratile i kako pojedine zemlje članice provode svoje politike prevencije. Nama su važni ti dokumenti jer nam mogu biti smjernice kako provoditi ove programe utemeljene na obrazovanju, i u Hrvatskoj. Npr. Hrvatska treba održivu nacionalnu strategiju za smanjenje ranog napuštanja školovanja te dovoljno razvijene intervencijske i kompenzacijske mjere; uključenost poslovnog sektora u rješavanje ovog obrazovnog i socijalnog problema, kao i koordinirani rad različitih sustava – obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstva. Zahvaljujući toj političkoj predanosti i ulaganjima financijskih sredstava diljem Unije, došlo je do smanjenja ranog napuštanja školovanja sa 11,9 % 2013. godine – na 10,6 % 2018. godine, iako su ogromne razlike između zemalja članica. Tako su na vrhu broja mladih koji rano napuste školovanje Španjolska (17,9 %), Malta (17,5 %), Rumunjska (16,4 %) i Italija (14,5 %), a najbolja je Hrvatska sa 3,3 % 2018. godine. Uz nas su tu i Slovenija, Litva, Grčka i Poljska koje imaju manje od 5 %.
S druge strane, čini nam se da je obrazovanje sve dostupnije širem broju mladih, slažete li se s time?
Europske brojke o smanjenju ranog napuštanja školovanja prate i pozitivni globalni trendovi – iako je 2016. godine bilo 263 milijuna djece i mladih izvan škole – što predstavlja gotovo jednu petinu svjetske populacije ove dobi (dvije trećine se odnosi na zemlje subsaharske Afrike) – učinjen je napredak u odnosu na 2000. godine kada je taj broj bio veći za čak 110 milijuna s 377 milijuna djece i mladih izvan škole.
Zbog čega najčešće dolazi do odluke o napuštanju školovanja kod mladih, postoje li neke razlike između mladih po dobi, spolu ili vrsti škole koju pohađaju?
Odluka o napuštanju školovanja nije jednostavna za mlade, kao i za njihove roditelje, a razloga je puno – ta odluka o napuštanju je uglavnom kumulativnog karaktera (više uzroka koji dugo traju), i nikada nije samo jedan razlog. Ti razlozi mogu uključivati probleme vezane uz školu (udaljenost škole, prometna izoliranost, odnosi u školi, politika škole i dr.), zdravstvene razloge, osobne ili emocionalne teškoće kod mladih, kao i sa socio-ekonomskom (npr. loša financijska situacija u obitelji, potreba za radom zbog prehranjivanja članova obitelji, nemogućnost financiranja troškova školovanja – smještaja u grad, nabavke knjiga, nedovoljan broj iznos stipendija, i sl.), ili obiteljskom pozadinom mladih. Na napuštanje školovana može utjecati i negativan stav roditelja prema obrazovanju ili zaposlenicima škole. Diljem Europe je identificirano nekoliko ranjivih skupina, npr. mladi s migrantskim statusom i Romi, o kojima je osobito potrebno voditi brigu pri izradi nacionalnih programa prevencije. Napuštanje može biti povezano i sa strukturnim obilježjima obrazovnog sustava, npr. nefleksibilnost u obrazovanju, neučinkovito rano praćenje, loša školska klima, zlostavljanje učenike od strane vršnjaka i nedobivanje primjerene podrške od stručnjaka, ili loši odnosi između učenika i nastavnika koji dovode do otuđenja učenika od škole i svijeta učenja i stvaralaštva.
U Pragmi često govorite o konceptu “pripadanja školi”, što to znači u praksi?
Brojna straživanja, a i naša praksa u Pragmi, pokazuju kako učenici koji nemaju osjećaj pripadanja školi i koji osjećaju da se njihov glas u školi i zajednici ne čuje, gube interes za nastavak obrazovanja i postaju skupina koja je ranjiva za rano napuštanje školovanja. Što se nekih obilježja tiče, možemo prepoznati neke opće karakteristike mladih – prema njihovom radnom statusu, gotovo polovica ukupnog broja je zaposlena, zatim slijede oni koji žele raditi a najmanje je onih koji ne žele raditi (2,2 % od 10,6 % ukupnog broja). To znači da je polovica onih koji su rano napustili školovanje nezaposlena ili neaktivna i pravi su izazovi za osmišljavanje modela socijalnog uključivanja. Što se spola tiče, više je mladih muškaraca nego žena što je i očekivano budući češće dolaze iz strukovnih škola. Strukovne škole su također, diljem EU-a, prepoznati i kao najbolja mjesta za zadržavanje mladih u obrazovanju ili osiguravanje nastavka obrazovanja mladih koji su jednom prekinuli školovanje. Takvi mladi dolaze češće iz ruralnih krajeva – gotovo dvostruko češće nego iz gradova, što je pravilo za većinu zemalja članica Unije (osim Belgije, Cipra, Njemačke, Velike Britanije i Austrije).
Kako im pomažete u Pragmi, tko vam se i kako može obratiti?
