Odgovornost roditelja je velika – oni s jedne strane imaju obavezu djeci ukazati na štetne posljedice korištenja društvenih mreža, bez „govorenja svisoka“, a istovremeno im žele omogućiti pristup mjestima u kojima se virtualno okupljaju i druže. Rješenje je, kao i u drugim područjima, u stalnom razgovoru s djecom te istraživanju zašto njihova djece žele provoditi vrijeme na tim mrežama i što žele time postići, jesu li zadovoljni s time što se objavljuje i kako se drugi ljudi ponašaju na tim mrežama? Hoće li biti ponosni na svoje fotografije, objave i izjave za 10-tak ili više godine?
Važno je da djeca čuju stav roditelja i jasne vrijednosti koje roditelji imaju te da nikada neće podržati nasilno, vulgarno ili ponižavajuće virtualno okruženje, bilo da su njihova djeca žrtve ili počinitelji. Nažalost, istraživanja su pokazala kako je danas Instagram mjesto gdje mlade djevojke dobivaju stereotipne informacije o idealima ljepote te je gradnja loše slike o sebi dovela do porasta oboljenja od anoreksije i bulimije, gdje bogati mladići voze brze i skupe automobile i iskazuju svoju obiteljsku moć kroz brandiranu odjeću što druge dovodi u zabludu kako je i njima to potrebno za sreću u životu. TikTok je mjesto gdje se pokazuju vratolomije koje izgledaju zabavno i uzbudljivo, ispijaju ogromne količine alkohola, ali po život opasne za djecu i mlade i gdje ne mogu napraviti odmak od životno opasnih oponašanja.
YouTube je mjesto gdje se otvoreno reklamiraju cigarete i alkohola, jer su ih zakoni protjerali iz klasičnih medija, koristeći „zabavne“ sadržaje i pjesme, a Facebook mjesto širenja mržnje i poticanja na kaznena djela – a sve uime zabave ili slobode govora. Sve mreže imaju i svoje pozitivne strane, bilo da je riječ da ih koristimo u edukativne, zagovaračke, kampanje osvještavanja ili zabavne, turističke ili kulturne svrhe. Roditelji neće moći zabraniti korištenje tih mreža jer su mjesta susreta mladih, ali mogu obaviti svoju odgojnu i obrazovnu ulogu, i nikada ne smiju reći da će to netko drugi učiniti umjesto njih – bilo da je riječ o školi, policiji ili udrugama jer time pokazuju nemoć, pesimizam i neznanje.
Jesmo li ponosni na svoje ponašanje (i ponašanje naše djece) na društvenim mrežama?
Želja za iskazivanjem društvenog statusa i moći oduvijek postoji, a danas kada se koristi kroz djecu i društvene mreže postaje posebno zabrinjavajuće jer ta djeca nemaju izbora nego biti „tatini i mamini manekeni“. To je i oblik kršenja prava djeteta jer je dijete pretvoreno u objekt divljenja drugih ili zarade, što je, osim upitne odgojne uloge, i moralno zabrinjavajuće. S roditeljima često razgovaramo o ovoj temi i pitamo ih što misle – neki ne vide ništa sporno jer objavljuju obiteljska događanja, žele ih podijeliti s „prijateljima“, a neki kažu kako žele svojoj djeci ostaviti nekakav trag. Veliko je pitanje hoće li ta današnja djeca, a sutrašnji muškarci i žene, željeti trajni digitalni trag?
O fenomenu izlaganja djece u medijima pisali smo u priručniku za rad novinara s temom „Izvješćivanje o ranjivim skupinama“, u nakladi Matice hrvatske i uredničkoj ruci profesora Borisa Becka. Najveći problem je odsutnost glasa djece u medijima te stereotipno, jednostrano i plošno prikazivanje djece. Ono što primjećujemo je senzacionalizam usmjeren djeci i mladima te povreda prava na privatnost djece, kao i neetična komunikacija.
To možemo ilustrirati kroz dva primjera, npr. pri izvještavanju o ubojstvu u Vinkovcima gdje su brojni mediji objavili fotografije kuće, „zumirali“ adresu i OIB žrtve, podsjećali su gdje možemo pogledati video objave ubojice te su uzimali izjave „svjedoka“, iako su svjesni da u toj obitelji ima još puno djece, članova obitelji koji pate i koji su u jednom danu izgubili dva člana obitelji. To je prije svega velika obiteljska tragedija i patnja, a ulogu medija u ovom konkretnom slučaju vidim kao mjesto razjašnjavanja i učenja – što možemo napraviti kako se ova situacija ne bi ponovila, kako pomoći roditeljima koji pate zbog bolesti ili ovisnosti sinova i kćeri, što učiniti kako ne bismo i mi sami bili žrtve nasilja, kako pomoći preživjeli članovima obitelji u prevladavanju traume? Drugi primjer je tragična smrt mladića na maturalnom putovanju zbog pokušaja izvođenja „parkour-trika“. U desecima medijskih izvještaja mogli smo čitati o tome što je parkour-trik, kako je on zabavan i zanimljiv mladima, kao i izjave osoba koje se time bave i opisuju ga kao jednu sportsku aktivnost.
Iako smo objavili na društvenim mrežama informacije za roditelje kako ovu temu prenijeti u obiteljski život – kako razgovarati s djecom o ovoj tragediji u kontekstu društvenih mreža i opasnosti koje vrebaju iz ovakvih „vještina“, mediji nisu pokazali interes za objavu ove naše informacije, mada imamo izvrsnu suradnju s novinarima u obradi raznih socijalnih i obrazovnih tema.
Programske aktivnosti „Pomaka“ provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.
