Između kvalitetnog života i težih psihičkih poremećaja postoji čitav niz većih ili manjih poteškoća (manjak motivacije, osjećaji praznine ili dosade), problema (prilagodba na promjene, introvertiranost, poremećeni odnosi) i poremećaja (anksioznost, depresija, fobije). Simptom nekog problema nije nužno i njegov uzrok, već je to faza u kojoj poteškoće postaju vidljive i podložne intervencijama – savjetovanju, psihoterapiji i slično. Razumijevanje uzroka dobar je početak ka promjeni ponašanja. Svi simptomi su signali svjesnom dijelu ličnosti da je nešto potrebno poduzeti, stoga su nam korisna informacija.
Kod tjelesne boli jasno nam je kako taj princip djeluje, no isto je i sa npr. emocijama. To su poruke psihičke ”boli”, poruka da se nešto događa ili da nešto nije u redu. Emocije možemo zatomiti, ignorirati, maskirati, rješavati pomoću sredstava ovisnosti ili nekom drugom distrakcijom, ali to nas samo rješava simptoma i ne pruža uvid u uzroke patnje. Primjeri simptoma su raznovrsni i na svim razinama čovjekovog funkcioniranja: negativne misli, snažan strah, gubitak apetita, nesanica, odugovlačenje itd. Ispod njih, nalazi se čitava lepeza naših strahova, sumnji, potreba i konflikata. Oni mogu biti uzroci psiholoških problema, ali u isto vrijeme tamo pronalazimo resurse za unaprjeđenje mentalnog zdravlja pojedinca (i društva). Stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem, bilo kroz djelatnost istraživanja, edukacije ili pružanjem usluga savjetovanja, ističu važnost postavljanja ciljeva: Oni mogu biti kratkoročni (smanjenje simptoma i ublažavanje patnje), razvojni ciljevi (jačanje osobnih kapaciteta, samostalnost i odgovornost, učenje vještina, regulacija emocija) te kao krajnji cilj – osoba je sposobna sama sebi pomoći.
Što stvara poteškoće mentalnog zdravlja? Različite su definicije: predispozicije, nasljeđe, iskustva (…), teško ih je zahvatiti jednim imenom. Najčešće ljudi navode probleme u odnosima s drugim ljudima, nisko samopouzdanje, iracionalna uvjerenja, destruktivna ponašanja, nedostatak smisla i motivacije za djelovanjem. Jedan od uzroka u pozadini je zasigurno nedostatak podrške i prihvaćanja u najbližoj okolini, zbog čega osoba može osjećati nesigurnost i odustati od istraživanja, učenja i novih iskustava. Kada imamo podršku, bolje osluškujemo vlastite želje, manje potiskujemo neugodne emocije, otvoreni smo pokazati sve svoje osobine bez straha od neprihvaćanja, učenje je zanimljivije i samopouzdanje raste. S druge strane, velika količina tjeskobe djeluje paralizirajuće, pa osoba postaje nespremna preuzeti rizik, generalno je često napeta i pod stresom, osjeća da govori i čini pogrešne stvari, pretjerano traži odobravanje od drugih, manje je uspješna iako se više trudi od drugih ili čak odustaje od aktivnosti uslijed frustracije i drugih neugodnih emocija. Važno je raditi i na iskrivljenim uvjerenjima – o sebi i drugima (npr. uspješna osoba se osjeća nedovoljno dobro ili prosječna osoba misli za sebe da je jako posebna i vrijedna). Često su ljudi skloniji vjerovati svojim idejama nego činjenicama iz okoline, ili ih krivo interpretiraju da bi se uklopile u te ideje, što stvara začarani krug nerealnih uvjerenja (to je moja sudbina, nemam sreće, drugi su krivi, ja sam kriv za sve, to su geni itd). Uvjerenja su povezana i s našim očekivanjima, pa pogrešna uvjerenja mogu rezultirati očekivanjima neuspjeha, sramote i gubitka te tako uništavaju našu motivaciju.
Neke naše rane mogu ostati prikrivene u prošlosti, bez da se ikad ”aktiviraju”, ovisno o životnim okolnostima. To je, uostalom, jedan od razloga zašto ljudi nesvjesno izbjegavaju stresne i neugodne situacije (”čuvaju se”). U određenim uvjetima, mogu se pogoršati i rezultirati psihološkim poremećajima. Primjerice, u ljubavnim odnosima partneri mogu jedni drugima aktivirati traume iz djetinjstva. Ima li tome lijeka? I da i ne. Kad smo djeca, okolina nam se događa, izloženi smo utjecajima koje teško možemo mijenjati i kontrolirati jer nemamo toliko slobodu. Međutim, odrastanjem postajemo punoljetni i slobodni, možemo mijenjati svoju okolinu i zapitati se: kako se ponašam prema samom sebi? Zašto to činim? Kakav život želim za sebe? Tada više ne nastupamo iz pozicije nemoćnog djeteta, već sami utječemo na vlastitu sudbinu. Naravno, to nipošto ne isključuje stručnu pomoć, podršku iz okoline i puno rada na sebi.
Za kraj, Winnicott je zagovarao uvjerenje da je zaigranost glavni indikator mentalnog zdravlja. Prema nekim drugim autorima, glavni pokazatelji psihološke dobrobiti su sposobnost smijeha, privremene regresije u djetinjstvo, spontanosti, gubitka kontrole i ponovne uspostave zrele osobnosti. Povremeno, život može biti i manje ozbiljan, pa si dozvolite prostor za igru i smijeh.
Potrebna vam je stručna pomoć i podrška? Javite nam se na pragma@udruga-pragma.hr, 01 7789 950. Sve usluge udruge Pragma za djecu, mlade i obitelji su besplatne te se provode uz potporu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstva zdravstva, Ministarstva znanosti i obrazovanja i Grada Zagreba.
