Roditeljstvo je važna i zahtjevna životna uloga koja očevima i majkama predstavlja izazov i čiji je ishod unaprijed neizvjestan. Biti dobar roditelj nije nimalo lako. Kad govorimo o roditeljstvu, većinom se misli na majčinstvo, dok su očevi često stavljeni u drugi plan. Uloga oca u odgoju i razvoju djeteta još je uvijek opterećena različitim predrasudama u kojima se odgajanje djece smatra isključivo „ženskim poslom“. Muškarci koji se žele ostvariti u ulozi oca i ravnopravno odgajati svoje dijete s majkom djeteta nerijetko su neshvaćeni te trpe kritike i osude okoline. U takvim sredinama okolina prihvaća ulogu muškarca samo isključivo kao hranitelja koji brine o ekonomskoj (financijskoj) sferi svoje obitelji, što otežava i obeshrabruje muškarce da budu uspješni u ulozi očeva. Unatoč tim pogledima na očinstvo, danas možemo primijetiti da je sve više mladih (a i ne tako mladih) očeva svjesno važnosti svoje uloge u razvoju djeteta te preuzima odgovornost za nju.
Sve više očeva ravnopravno sudjeluje u svakodnevnim obiteljskim aktivnostima te u većoj mjeri, nego li su to činile prethodne generacije očeva, preuzimaju i vode brigu o djeci. Nekada je bilo nezamislivo da otac djetetu pripremi ručak, da mu promijeni pelene ili ga tješi kada plače, no danas srećom to više nije slučaj. Moderni očevi vide sebe i svoju uloga oca značajno drugačije. Oni žive svoju roditeljsku ulogu na način na koji njihovi očevi to nisu činili.
Danas oni savjetima potiču druge očeve na aktivniju ulogu u razvoju svoje djece, pa ovakve i slične izjave više nisu tabu: „Budi otac, a ne „mamin pomoćnik“. Provedite vrijeme sa svojom djecom.. To vam neće oduzeti muževnost, već vas napraviti još većim muškarcem…“. „Svake večeri kad pričam priču svojoj djeci, meni taj trenutak donese mir i ne mislim više na sve obveze o kojima inače navečer promišljam, te priče i mene opuste.“. Nekada smo očeve koji čitaju djeci bajke gledali pretežito u američkim filmovima, danas su ipak očevi sve aktivnije prisutni u životu i odgoju svoje djece od najranije dobi, te u odnosu na njihov razvoj zauzimaju podjednaku razinu odgovornosti kao i majke, a u tome pritom i uživaju.
Nezamjenjivi djeci
Bez obzira što je prirodno da je majka više angažirana oko djeteta u njegovim ranim godinama, i otac ima važnu ulogu u razvoju svog djeteta od najranije dobi. Kako se majkama koje su predane svojoj novoj ulozi ne bi dogodilo pretjerano „trošenje“ (burnout), otac može ublažiti njene strahove i brigu oko snalaženja u novoj ulozi i pomoći joj svojom prisutnošću i praktičnom pomoći. On u prvim danima može pomoći majci da kvalitetnije brine za dijete, pružajući joj podršku i oslonac da lakše zadovolji djetetove primarne potrebe. Uzmimo samo za primjer dojenje – jedini aspekt brige o djetetu u kojem otac ne može direktno sudjelovati. On ne može dojiti dijete, ali može stvoriti okruženje u kojem će majka lakše i bolje dojiti i na taj način otac indirektno „hrani“ dijete.
Kasnije, kroz igru s ocem, djeca dobivaju drugačije poticaje koji pomažu u njihovom psihofizičkom razvoju. Najveći doprinos očeva dolazi upravo kroz igru. Dok se majke s djecom igraju na način da privlače njihovu pažnju i pokazuju im igračke, očevi preferiraju fizičke igre. Igra očeva s djecom u većoj je mjeri i interaktivna: oni „bacaju“ djecu u zrak, škakljaju ih, igraju s njima različite športove i sl. Način na koji se igraju je nepredvidljiv, stimulirajući i pobuđujući za dijete. Očevi će proizvoditi razne zvukove i bit će glasniji u igranju, dok će se majke češće igrati tiše igre. Očevi potiču kompetitivnost, dok majke potiču pravednost u odnosima. Očevi potiču nezavisnost, dok majke potiču osjećaj zaštićenosti. Igra očeva sa djecom u ranoj dobi u većoj mjeri potiče vizualno i lokomotorno istraživanje, kao i finu motoriku kod djece, te pomaže naučiti djecu zdravoj ravnoteži između poslušnosti i agresije.
Za razliku od majki koje su uglavnom sklone oprezu, očevi nerijetko potiču djecu da ispituju svoje granice. Pa će tako dijete sa svojim ocem istraživati svijet i pomicati granice, a kad će mu biti potrebna sigurnost i utjeha prvo će je potražiti u majčinom naručju. Iako su im pristupi u brizi djece različiti, neminovno je da su očevi nezamjenjivi svojoj djeci te da imaju značajan utjecaj na njihov razvoj. Svaki bi otac trebao biti aktivno prisutan i angažiran u razvoju svoga djeteta jer, osim što doprinosi boljem međusobnom odnosu kao i boljem psihofizičkom razvoju djeteta, zasigurno bolje utječe i na same očeve na njihovo osobni razvoj i samopouzdanje.
Zbog čega su neki očevi više uključeni od drugih?
Postoji nekoliko čimbenika koji mogu odrediti u kojoj mjeri će otac biti uključen u emocionalni razvoj djeteta. Prije svega tu su djetinjstvo i odgoj samog oca, koji, ukoliko je rastao u obitelji gdje njegov otac nije bio grub i rezerviran, već otvoren za iskazivanje nježnosti i pažnje, tada će i on vrlo vjerojatno biti otvoreniji za otvoreno iskazivanje toplih osjećaja prema svom djetetu. Uz odgojne čimbenike tu se svakako nalaze i čimbenici poput osobnih karakteristika (osobnost, dob, zanimanje), djetetove karakteristike, ali i kontekstualni čimbenici – poput odnosa s majkom, stavovi prema roditeljskoj ulozi i intrinzična motivacija.
Svi navedeni čimbenici imaju značajan utjecaj na razinu uključenosti oca u emocionalnom razvoj djeteta. Iako postoje mnogi čimbenici koji utječu na stupanj uključenosti oca u rast i razvoj svog djeteta, neminovno je da se sve na kraju svodi na volju oca da se zaista i aktivno uključi u odgoj.
Nova znanstvena otkrića pokazuju kako očeva uključenost i angažiranost oko odgoja djece, toplina i podrška koju očevi pružaju u prvim godinama djetetova života čine jedinstven doprinos djetetovom dugoročnom psihosocijalnom razvoju. Emocionalna sigurnost, socijalna prilagodljivost te bolja društvena povezanost i kontrola ponašanja, samo su neke od pozitivnih posljedica uključenosti oca u kognitivnom i bihevioralnom razvoju djece. Također je bitno napomenuti da što je stupanj očeve uključenosti veći to je veća vjerojatnost da će dijete kroz takav odnos izgraditi veće samopouzdanje, imati bolju sliku o sebi te će naučiti imati povjerenja u ljude. Ne postoji samo jedan put, već je mnogo načina da se bude uključen, dostupan i odgovoran. Ono što je od ključne važnosti jest da djeca osjete kako je otac (jednako kao i majka) aktivno uključen u njihov život i da na njega mogu računati.
Očeva uključenost u odgoj djece doprinosi njihovom emocionalnom razvoju
Kroz sigurnu, toplu, osjećajnu vezu i odnos pun potpore, otac pozitivno utječe na cjeloviti razvoj djeteta. Iz tog je razloga iznimno važno očuvati taj odnos i djetetu pružiti učenje i razvoj – kako uz privrženu majku, tako i uz privrženog oca. Očeva uključenost, dostupna podrška i poticaj u prvim godinama djetetovog života u velikoj mjeri pospješuje mentalno zdravlje i intelektualan napredak djeteta, kao i emocionalni i socijalni dječji razvoj. Očevi koji pokazuju svoje emocije otvoreno, prihvaćaju ih i ne negiraju (kod sebe i djeteta), koji normaliziraju pretjerane emocionalne reakcije te dopuštaju plač i iskazivanje svih (a ne samo pozitivnih) emocija, značajno će utjecati na razvoj emocionalne inteligencije kod svoje djece. Mala djeca, čiji su očevi uključeni u brigu o njima, imaju veću šansu osjećati se povezanima s njima, bolje se nose s novim i nepoznatim situacijama, sposobnija su nositi se sa stresnim situacijama te imaju veće kognitivne kapacitete, a kasnije, pokazuju razne studije, će imati i bolje akademske odnosno poslovne rezultate. Također, pokazalo se kako uključenost očeva u brigu o djeci doprinosi boljoj kvaliteti života samih očeva – poboljšava njihove odnose, kako sa suprugom, tako i djecom, pozitivno utječe na razvoj i mentalno zdravlje djeteta te podiže opću kvalitetu života majke i djeteta. Pozitivno obiteljsko ozračje u kojemu otac dijeli roditeljsku odgovornost povoljno utječe na djetetov razvoj samopoštovanja te razvitak socijalnih i emocionalnih kompetencija.
Neminovan je pozitivan utjecaj aktivne uključenosti očeva na emocionalan razvoj djeteta. Dobrobiti takve uključenosti svakako će se odraziti i na život djeteta i u njegovoj odrasloj dobi, stoga bi konstantno trebali biti svjesni i bodriti činjenicu da je otac nezamjenjiva osoba u životu svoje djece.
Članak je nastao unutar programa “Podrška obitelji u zajednici” koji se provodi uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i ne može se smatrati stavom ministarstava.
Literatura:
Rosić, V., Zloković, J. (2002). Prilozi obiteljskoj pedagogiji. Rijeka: Graftrade.
Hazen, N. L., McFarland, L., Jacobovitz, D. i Boyd-Soisson, E. (2010). Father’s frightening behaviours and sensitivity with infants: relations with father’s attachment 21 representations, father – infant attachment, and children’s later outcomes. Early Child Development and Care 180 (1-2), 51. – 69.
Berk, L. E. (2007). Emocionalni i socijalni razvoj u ranoj odrasloj dobi, U: G. Keresteš (ur.), Psihologija cjeloživotnog razvoja (str. 445. – 481.). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Brajša, P. (1995). Očevi, gdje ste? Zagreb: Školske novine.
Sears, W. , Sears, M. (2001). The Attachment Parenting Book: A Commonsense Guide to Understanding and Nurturing Your Baby. Little, Brown Spark.
Goleman, D. (2017). Emocionalna inteligencija – zašto je važnija od kvocijenta inteligencije. Zagreb: Mozaik knjiga.
Cvrtnjak, I., Miljević – Riđički, R. (2013). Očevi nekad i danas. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, Vol. LXI No. 1.
