Često se raspravlja o tome tko je odgovoran za način na koji djeca i mladi danas koriste medije. No, koriste li samo mladi medije, razlikujemo li se mi odrasli mnogo od njih? Danas svi, bez obzira na dob, provodimo vrijeme pred ekranima dulje nego bismo trebali.
Odrasli često koriste izlike kao što posao, provjera nekih važnih informacija, dok djeca i mladi uglavnom koriste medije za zabavu. Djeca su uz medije od najranijih dana, uz njih jedu, zabavljaju se, druže se i komuniciraju – odnosno putem medija se odvija velik dio života mlađih generacija. Ubrzan razvoj tehnologije i svakodnevna pojava novih trendova otežava praćenje i kontrolu nad aktivnostima djece u virtualnom prostoru. Uz to, djeca ne razmišljaju o negativnim stranama i potencijalnim opasnostima koje mogu proizaći s društvenih mreža, online poznanstava, prenošenja informacija bez provjere njihove istinitosti, sudjelovanja u raznim izazovima i sl. Njima su mediji bliski i ne vide ih kao izvor mogućih neprimjerenih sadržaja, dezinformacija, elektroničkog nasilja i sl.
Kada se pojavi neki problem u virtualnom prostoru, često se raspravlja čija je odgovornost i krivica za to – propitkuje se uloga roditelja, škole i svih ostalih institucija koje su odgovorne za sigurnost te kvalitetno i dostojanstveno odrastanje djece.
Kroz grupni rad sa sudionicima prve konferencije Mreže za socijalno i emocionalno učenje „Sigurni uživo, sigurni online!“ održane u travnju 2024. godine došli smo do nekoliko zaključaka:
- Roditelji nisu dovoljno informirani niti educirani kako bi mogli pravilno postaviti granice i pravila za korištenje medija kod djece. Također, sami roditelji ističu kako njihova djeca bolje upravljaju medijima od njih samih. No, kada se roditeljima ponude edukacije, na njih se ne odazivaju.
- Pojavom e-Dnevnika roditelji se sve slabije odazivaju i na obvezne roditeljske sastanke jer imaju uvid u ocjene, a za ponašanje učenika niti ne pitaju. Stoga je teško očekivati da će se odazvati i na edukacije ako budu u sklopu obveznih roditeljskih sastanaka.
- Što su djeca veća, interes roditelja za njihove aktivnosti općenito, a posebno u svijetu medija, je sve slabiji.
- Škole su potkapacitirane i nema mogućnosti individualnog, zadovoljavajućeg i kontinuiranog pristupa žrtvama ili počiniteljima nasilnih djela (uključujući i elektroničko nasilje). Škole ponekad ne znaju koje sve korake moraju poduzeti ili za to nemaju kapaciteta. Za pomoć se obraćaju Hrvatskom zavodu za socijalni rad, ali i njihov angažman i aktiviranje oko rješavanja slučajeva i programa prevencije ovisi o pojedincima i njihovoj ambicioznosti, što ne bi smjelo biti, već bi trebao postojati jedinstven sustav u svim zavodima i školama.
- Zaključak svih skupina bio je da su roditelji i komunikacija u obitelji temelj svega i iako se često ističe kako roditelji nemaju vremena uz sve druge aktivnosti koje se odvijaju kroz dan, svakako treba pronaći način da ih se više uključi, educira i informira kako bi shvatili s kakvim se sve opasnostima djeca mogu susresti u online svijetu, kako bi bili tu za svoju djecu i pružili im pomoć kada im je ona najpotrebnija.
Programske aktivnosti programa “Online i uživo – program prevencije na svim platformama” provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.
