Pametni telefon je izumljen 2007. godine. Samo 9 godina kasnije, 2016. godine, posjeduje ga 3,66 milijarde ljudi ili 49,4 % svjetske populacije. Nakon 16 godina postojanja, u 2023. godini, koristi ga čak 6,92 milijarde ljudi ili 86,29 % svjetske populacije.
Prema istraživanju Common Sense Media, još 2019. godine, 53 % američke djece je svoj prvi pametni telefon dobilo do svog jedanaestog rođendana, a 69 % do dvanaestog rođendana. Zanimljivo, u Hrvatskoj se čini da su te brojke još veće, kako govori nacionalno istraživanje o sigurnosti djece na internetu, HR Kids Online, provedeno u studenome 2017.: od 1 017 djece koja su sudjelovala u istraživanju, mobitel/pametni telefon posjeduje 82,4 % djece u dobi od 9 do 11, 95,5 % djece u dobi od 12 do 14 te 99,1 % djece u dobi od 15 do 17 godina. Većina djece (87,4 %) ima mogućnost pristupanja internetu često ili uvijek kada žele ili trebaju, a internetu pristupaju najčešće upravo preko pametnih telefona, svojih ili tuđih (92,7 % djece). Hrvatska djeca vrlo rano dobivaju svoje prve pametne telefone, a pandemija je, pretpostavlja se, dodatno utjecala na povećanje maloljetnih vlasnika takvih uređaja.
Obično roditelji kao glavni razlog navode potrebu za kontaktom i provjerom je li s djecom sve u redu, dok su djeca bez roditeljskog nadzora, nakon škole ili tijekom obavljanja aktivnosti slobodnog vremena. Također, pametni telefon omogućuje djeci iz siromašnijih obitelji da pristupe internetu i lakše prate online zadatke za školu jer ne posjeduju (vlastito) računalo. Pametni telefon olakšava i komunikaciju s vršnjacima koji djetetu u pubertetu i adolescenciji postaju sve važniji. Sve su to razlozi zbog kojih roditelji relativno rano djeci dodjeljuju pametni telefon. I ponekad su to jako opravdani razlozi. U svakom slučaju, pitanje je dobiva li dijete „u paketu“ s pametnim telefonom barem jedan ozbiljan i posvećen razgovor, upute, napomene i/ili uvjete za njegovo pametno korištenje.
Premda stručnjaci, iz kakvih god razloga, izbjegavaju dati jasan odgovor o preporučenoj dobi u kojoj je dijete relativno spremno dobiti u posjed pametni telefon, postoje istraživanja o razvoju mozga i njegovom utjecaju na određene sposobnosti djece i mladih koja nam govore koliko su djeca sposobna regulirati svoje ponašanje, kako reagiraju na određene poticaje i što se događa u njihovoj moždanoj strukturi kod pretjerane konzumacije nekih sredstava poput alkohola ali i neopijatskih sredstava, poput ekrana.
Istraživanja Blakemore i Choudhury (2006) napominju kako sposobnosti selektivne pažnje (filtriranje nepotrebnih informacija), donošenja odluka, voljne inhibicije impulsa i radne memorije, spadaju u kognitivne funkcije koje se još uvijek razvijaju u adolescenciji i dostižu svoj vrhunac sredinom 20-tih godina života. Iz tog razloga, adolescenti često teško odolijevaju određenim ponašanjima, teško uspostavljaju samokontrolu i zadržavaju pažnju te teško razmišljaju o (dalekoj) budućnosti.
Također, istraživanja (Galvan, 2010) o utjecaju nagrade na dopaminski sustav (dopamin je neurotransmiter, između ostalog, odgovoran za osjećaj ugode i zadovoljstva, potiče nas da želimo i tražimo „još“ te pomaže održavanju pažnje i fokusa), pokazuju kako se on u izuzetnoj mjeri odziva (hiper-responzivan) ili prekomjerno je angažiran kod reakcije na nagradu tijekom adolescencije. To znači da će adolescenti izrazito reagirati na ono što doživljavaju kao nagradu. Primjerice, dok će djeci zadovoljstvo („nagradu“) predstavljati primarni pojačivači poput šećera, adolescentima će, više nego odraslima ili djeci, osjećaj zadovoljstva pružati interakcije s vršnjacima.
Dopamin se povezuje s ovisnošću o psihoaktivnim tvarima s obzirom na njihov utjecaj na osjećaj ugode i zadovoljstva (nagrade). Međutim, zbog toga što ga stimulira i predviđanje bilo koje vrste nagrade (ali za koju ne postoji jamstvo da ćemo je ostvariti), odgovoran je i za ovisnost o kockanju, igrama na sreću, ali i videoigrama te aplikacijama koje funkcioniraju po principu „nagrade“. Upravo koristeći neurološko-psihološke spoznaje, kreiraju se videoigrice (osobito one online koje se ne mogu prekinuti pa nastaviti igrati) i društvene mreže.
Sukladno tome, kada su u pitanju adolescenti i njihovo korištenje pametnih telefona, postoji višestruka opasnost stvaranja ovisnosti o „uređaju“ s obzirom da ga najviše koriste u dvije svrhe (ne računajući obavljanje školskih obaveza): interakcije s vršnjacima i igranje igrica. Interakcije – koje dakle same po sebi predstavljaju izvor zadovoljstva kod adolescenata – preseljene u virtualni svijet u pretjeranoj i neograničenoj mjeri povećavaju mogućnost ostvarivanja „nagrade“ i pružanja zadovoljstva, odnosno dobivanja potvrde vrijednosti: putem oznake „like“, srca ili reakcijom putem „emotikona“ na nečiju fotografiju, video ili komentar, održavanjem „vatrice“, kvačicama koje pokazuju da je poruka pročitana, putem broja pratitelja, putem (pozitivnih ili negativnih) komentara itd. Kao ljudi trebamo druge osobe da bismo dobili povratnu informaciju o nama, ali aplikacije omogućuju da smo tim informacijama izloženi neprestano, što nije dobro jer lako vodi problemima povezanima sa slikom o sebi, bilo pretjeranom egocentrizmu i narcizmu, bilo narušenoj slici o sebi i lošem samopouzdanju. U svakom slučaju, takva izloženost usmjerava adolescente na stalno promišljanje o sebi i usporedbi s drugima što može činiti na jako iskrivljen način, osobito ukoliko adolescent ima slabu socijalnu interakciju uživo.
Longitudinalno istraživanje kojeg provodi National Institute of Health (SAD, 2018) na djeci počevši od njihove 9-te i 10-te godine, pokazalo je da izrazito prekomjerno korištenje ekrana (više od 7 sati dnevno) utječe na internalizirane probleme ponašanja dvije godine kasnije: depresiju i anksioznost te da se njihov mozak mijenja na način koji može objasniti ovakve promjene raspoloženja. S druge strane, istraživanje nije našlo poveznicu između tih promjena u mozgu i prekomjernog korištenja ekrana te eksternaliziranih ponašanja poput agresije, vršnjačkog zlostavljanja ili prkosa.
Promjene su nastale u područjima odgovornima za procese poput pažnje, upravljanja emocijama i nagonima. S obzirom da se slični obrasci strukturalnih promjena mozga povezuju s ranim ovisničkim ponašanjem, nalazi istraživanja upućuju na mogućnost postojanja zajedničkih elemenata ovisničkih ponašanja, dakle bilo da se radi o zlouporabi određene supstance, bilo da se radi o aktivnosti koje ne podrazumijevaju uporabu supstanci, poput korištenja ekrana. Ukratko, istraživanje dokazuje da prekomjerno korištenje ekrana može utjecati na neuravnotežen razvoj određenih regija mozga. American Psychological Association napominje kako smanjenje vremena korištenja društvenih mreža može umanjiti osjećaje usamljenosti kod mladih.
Dakle, dati djetetu mobitel kako bi komunicirao s vršnjacima može, paradoksalno „misiji“ društvenih mreža da spajaju ljude, dovesti do osjećaja izolacije kod djeteta.
Neki autori navode kako je dobro pametni telefon uručiti otprilike u dobi upisa u srednju školu. Slovenski pedijatri u svojim smjernicama roditeljima preporučuju da i dijete u dobi od 13-18 godina čim dulje ne bude vlasnik pametnog telefona kojeg koristi. Iako je teško za očekivati da će roditelji slijediti ovakve preporuke, važno je da procijene je li njihovo dijete spremno rukovati tako korisnim i tako riskantnim uređajem: koliko je dijete inače odgovorno prema svojim obavezama i prema svojim stvarima, želi li dijete pametni telefon jer ga svi imaju, jer želi koristiti igrice i sl. ili mu je zaista potreban (što procjenjuje roditelj), koliko s njime roditelj ima zadovoljavajuću suradnju u poštivanju obiteljskih i društvenih pravila. Dobro je imati jasna pravila korištenja, a još bolje je zapisati ih u slučaju zaborava. Postoje brojni primjeri ugovora dostupni na internetu.
U jednom Pragminom evaluacijskom ispitivanju kojeg su ispunjavali stručnjaci i roditelji, postavili smo pitanje (s mogućnošću odabira više odgovora) kako sudionici misle da je najbolje dogovoriti način korištenja pametnog telefona za djecu u dobi do 14 godina. Ispitanici su najviše birali odgovore: „Važna mi je dob djeteta“ (56 %), „Važno mi je znati da je dijete odgovorno i da će odgovorno pristupiti mobitelu“ (49 %), „Testno razdoblje (npr. 2 mjeseca) prije uručivanja telefona: mora dokazati da svakodnevno ispunjava školske i kućanske zadatke, da je fizički aktivno, da pazi na ponašanje u javnosti itd.“ (41 %) te „Potpisani sporazum o korištenju pametnog telefona: s vremenskim ograničenjem, posljedicama u slučaju zloporabe i dr. uvjetima koje mora ispuniti“ (30 %).
Dok dijete može biti odgovorno i relativno „zrelo“ za svoje godine, njegov mozak to jednostavno ne može biti u potpunosti. Stoga, roditelj o korištenju pametnog telefona, mora s djetetom povesti ozbiljan razgovor ili više njih kako bi ga upoznao s opasnostima i rizicima korištenja telefona te za zdravlje svog djeteta treba nužno pratiti aktivnosti svog djeteta na pametnome telefonu.
U ovom smo se članku dotaknuli samo aspekta ovisnosti i dijelom utjecaja na mentalno zdravlje, ne ulazeći u druge rizike korištenja tehnologije (kratkovidnost i suhost očiju, slabo kretanje, prisilni položaji i njihova povezanost sa zdravljem, opasnost od kriminalnih aktivnosti poput seksualnih iznuda, cyberbulling itd.).
Informacije spomenute u ovome članku mogu roditeljima poslužiti kao osnovni argument u razgovoru s djetetom kada mu pojašnjavaju zašto mu (još) ne dozvoljavaju posjedovanje pametnog telefona ili mu ograničavaju upotrebu istog. Prema navodima različitih časopisa i portala, izumitelji, direktori i (marketinški) djelatnici velikih online platformi, aplikacija i tehnoloških uređaja često svojoj djeci ne dozvoljavaju posjedovanje pametnih telefona prije 14-te godine te im značajno ograničavaju vrijeme koje provode pred ekranima. Oni najbolje poznaju načine na koji su kreirani sadržaji i sredstva koji toliko mame i nas odrasle, kamoli djecu i mlade.
Pri korištenju ovog članka, molimo koristite citiranje:
Pragma (2024). Zašto je važno pametno uručiti prvi pametni telefon djetetu? Pragma: Zagreb. Dostupno na: https://www.udruga-pragma.hr/zasto-je-vazno-pametno-uruciti-prvi-pametni-telefon-djetetu/
Literatura:
- Robb, M. B. (2019). The new normal: Parents, teens, screens, and sleep in the United States. San Francisco, CA: Common Sense Media.
- National Institutes of Health (2018). Adolescent Brain Cognitive Development (ABCD) Study. Bethesda, MD: National Institute of Health.
- Blakemore, S.-J., Choudhury, S. (2006). Development of the adolescent brain: implications for executive function and social cognition. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 47(3-4), 296–312.
- Galvan, A. (2010). Adolescent development of the reward system. Frontiers in Human Neuroscience.
- Ciboci, L. i sur (2020). Nacionalno istraživanje o sigurnosti djece na internetu. HR Kids Online. Zagreb. Dostupno na: http://hrkids.online/post/fifth-press/.
- Schultz W. (2001). Reward signaling by dopamine neurons. Neuroscientist. Aug;7(4):293-302.
- Statista: https://www.statista.com/statistics/330695/number-of-smartphone-users-worldwide/
- Vintar Spreitzer, M. i sur (2021). Smernice za uporabo zaslonov pri otrocih in mladostnikih. Sekcija za primarno pediatrijo Združenja za pediatrijo Slovenskega zdravniškega društva: Ljubljana. Dostupno na: https://nijz.si/wp-content/uploads/2022/11/uporaba_zaslonov_smernice_za_splet_mali_grayscale.pdf
- Smernice za uporabo zaslonov pri otrocih in mladostnikih. Priporočila slovenskih pediatrov za starše. Dostupno na: https://www.zdravniskazbornica.si/informacije-publikacije-in-analize/zasloni/povzetki-za-star%C5%A1e
- https://www.aacap.org/AACAP/Families_and_Youth/Facts_for_Families/FFF-Guide/Children-And-Watching-TV-054.aspx
Programske aktivnosti programa „Pomak” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.
