Draga Pragma,
već duže vrijeme imam problem kojeg sam pokušavala riješiti, ali neuspješno. Naime, radi se o prekomjernom pušenju cigareta. Pušim od svoje petnaeste godine, a sve je počelo kao šala. Željela sam probati pušiti, a cigarete su mi bile dostupne od starijih članova obitelji. Prvu cigaretu sam uzela od starije sestre te sam je zapalila krišom. Željela sam vidjeti što je toliko posebno u samom pušenju kada su svi opsjednuti njime. I probala sam. Kada se prisjećam tog trenutka, mislim da me tada jedino privlačio miris još nezapaljene cigarete, ali koliko pamtim nakon povlačenja dima nisam osjećala ništa – osim mučnine i vrtoglavice. Bez obzira na sve, nastavila sam pušiti i evo sada vam se javljam nakon devet godina s problemom koji je davno prestao biti šala i za kojeg sada znam da je prava ovisnost. Trenutačno sa svojih dvadeset četiri godine pušim dvije kutije cigareta dnevno. Svaki dan započinjem i završavam cigaretom. Ispijanje jutarnje kave, druženje s prijateljima, pauza od učenja… i sve ostalo što svakodnevno radim u svojem životu nije potpuno bez zapaljenje cigarete u tom trenutku.
Cigareta mi pomaže u svakoj prilici (npr. ukoliko imam stresan ispit zapalim prije njega da se smirim, ali i nakon njega da se nagradim). U više navrata mi je bilo mučno od cigareta, pekla su me usta, a i jednom prilikom sam izgubila svijest (mislim da sam taj dan popušila tri kutije). Pokušavala sam prekinuti pušiti, ali bezuspješno. Osobito ne uspijevam ne pušiti kada sam u većem društvu. Cigareta mi pomaže da se opustim i ležernije komuniciram. Čini mi se da je nemoguće sjediti u društvu, a ne pušiti. Jednostavno mi trebaju u takvoj situaciji. Ni druženje ni zabava nemaju smisla bez cigareta. Nedavno sam pokušala „ne zapaliti“ i izdržala sam bez cigareta jadna dva tjedna te sam u tom periodu samo razmišljala kako trebam „popušiti koju da se smirim“. Nisam mogla prestati razmišljati o cigaretama. Smatrala sam da si uskraćujem nešto što volim i da ne mogu živjeti bez toga. Kada nemam cigaretu obuzme me gadan strah, gotovo panika. Kao da nemam lijek o kojem mi ovisi život i hitno ga moram nabaviti.
Često mi se dogodi da navečer, nakon cijelog dana pušenja, shvatim kako mi je ponestalo cigareta (ostane mi možda dvije do tri u kutiji) i onda obavezno idem po novu kutiju. Nema veze koliko je sati, jedanaest navečer ili dva ujutro, otići ću po njih ako uvidim da ih je ponestalo. Opuštaju me te su mi potrebne ako sam ljuta, bijesna, ali i sretna. One su moj životni suputnik. Nisam sigurna kako bi si mogla pomoći. Ne uspijevam prestati pušiti. Stalno se vrtim u krug te se zbog toga osjećam krivnju, poraženosti i obeshrabljenost. Konstantno razmišljam o cigaretama i svom problemu vezanim za pušenje. Gotovo da sam opsjednuta time. U zadnje vrijeme mi često dođe i želja da samo nastavim mahnito pušiti potpuno blokirajući onaj glas u glavi koji mi kaže da to što činim nije dobro. Pomalo gubim nadu da ću se ikad osjećati slobodnom. Nerijetko se poželim potpuno prepustiti pušenju, kad mi već ne uspijeva prestanak konzumiranja cigareta.
Molim vas za pomoć, savjet!
Rahela
Draga Rahela,
vidimo da se suočavaš s veoma izazovnim, ali ne i nepremostivim problemom koji se zove ovisnost o pušenju (nikotinu). Navedena ovisnost se može definirati kao prisilna potreba osobe za pušenjem cigareta bez obzira na negativne posljedice koje one izazivaju po zdravlje. Sama kažeš da si osjećala mučninu, vrtoglavicu, pečenje usta te si izgubila i svijesti. Kada pričamo o cigaretama, nikotin je sastojak kojem trebamo pridati posebnu pažnju jer on uzrokuje ovisnost (utječe na dio mozga koji je zadužen za osjećaj zadovoljstva). U cigaretama se nalazi 1 do 3 % nikotina. Navedeni postotak može zvučati bezazleno, ali to je zabluda. Dovoljno je reći da je nikotin jedan od najjačih biljnih otrova koji postoje.
Upravo su mladi najosjetljivija skupina jer se nalaze u razdoblju tijekom kojeg isprobavaju nove stvari, preispituju temeljna životna načela te usvajanju nove navike i ponašanja. Nerijetko se dogodi da je upravo razdoblje adolescencije vrijeme nastanka raznih ovisničkih ponašanja. Također, treba uzeti u obzir da laka dostupnost cigareta (mogu se kupiti u svakoj trgovini, na kiosku itd.), nedostatna zakonska regulativa ograničavanja pušenja (rijetko kad je tko kažnjen zbog pušenja cigareta dok je bio maloljetnik), agresivne (često skrivene) reklame proizvođača duhanskih proizvoda, obiteljski modeli ponašanja (u tvojem slučaju riječ je o ponašanju starijih članova obitelji tj. sestre) te gledanje društva na pušenje kao na ponašanje koje nije osobito opasno po zdravlje, djeluju kao dodatni poticaj nastanku ovisničkog ponašanja. Važno je osvijestiti kako čovjeku pušenje nije prirođena stvar, nešto bez čega život nije moguć (poput hranjenja, spavanja itd.).
Potreba za pušenjem je umjetno stvorena i ovisi o nizu čimbenika: tvom osobnom stavu (npr. osobi je privlačna želja za nepoznatim i zabranjenim), stavu prema skupini (u ovom slučaju osoba želi biti kao „ostali“ te se želi izjednačiti s grupom) i stavu društvenog okruženja u kojem se nalazimo (npr. u našem društvu se s jedne strane govori o štetnosti pušenja, ali se istovremeno dozvoljava pušenje u određenim prostorima). Prepoznaješ li u vlastitom iskustvu koji je prevladavajući stav bio okidač za početak pušenja?
Kod pušenja treba razlikovati psihološku i tjelesnu ovisnost. Psihološku ovisnost možemo opisati kao jaku žudnju za supstancama ovisnosti (nikotinom). Ova ovisnost se razvija prva i vezana je uz određene društvene situacije koje osoba procjenjuje kao pozitivne ili negativne (npr. rekla si da popušiš cigaretu prije i nakon ispita da se smiriš). Također, može biti vezana i uz želju za uspostavljanjem neke društvene veze (npr. rekla si da ti je pušenje osobito potrebno tijekom druženja s ljudima). Ovaj tip ovisnosti može biti gestikulacijski (potreba da se drži cigareta u ruci) i oralni (potreba da se nešto ima u ustima). Kada idući put kreneš zapaliti cigaretu u društvu razmisli što je ustvari ono što ti je potrebno. Držati cigaretu u ruci ili je imati u ustima? U čemu ti „pomaže“? U ovom kontekstu treba spomenuti i pojam apstinencijskog sindroma kojeg si i sama osjetila. Znakove apstinencijske krize (poput nemira, žudnje itd.) koje si osjetila bili su psihičke naravi. Tjelesna ovisnost se javlja nakon psihičke te njezina jačina napreduje s vremenom. Riječ je o nikotinskom djelovanju na središnji živčani sustav te o postupnom navikavanju organizma na stranu supstancu. Tjelesni simptomi apstinencije krize su drhtavica, znojenje, glad, glavobolja itd.
Odvikavanje od pušenja složen je proces koji se sastoji od uspona i padova. Mnogi na tom putu „posustanu“ i ponovno krenu pušiti nakon određenog razdoblja suzdržavanja. To ne znači da je njihov cjelokupni put odvikavanja bezvrijedan i da oni nisu dovoljno snažni. Izrazito bitno je ne odustati od postavljenog cilja (potpunog prestanka pušenja) te ustrajati u svojem naumu. Postoje škole odvikavanja od pušenja te oko 30 % polaznika uspijeva savladati svoju ovisnost te se nikada ne vrate pušenju. Ova brojka znači da nisi sama u svojim nastojanjima i dugotrajnoj borbi! Za kraj ti ostavljam ime jednog takvog programa ukoliko se odlučiš za ovakav vid dodatne pomoći. U sklopu KBC „Sestre milosrdnice“ – Klinici za psihijatriju djeluje Škola odvikavanja od pušenja „Postani i ostani nepušač“ koja pruža profesionalnu pomoć i edukaciju pušačima.
Želim ti uspjeh u tvome nastojanju!
Tvoja Pragma
Članak autorice Suzane Kegalj nastao je povodom Mjeseca borbe protiv ovisnosti koji se obilježava u razdoblju od 15. studenog do 15. prosinca, a unutar programa „Pomak“. Program „Pomak“ se provodi uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj naveden u članku u isključivoj je odgovornosti Udruge i niti pod kojim uvjetima se ne može smatrati službenim mišljenjem Ministarstva.
